„Silent Recovery“ u Art Hangaru: „Izložba koja će biti urezana u istoriju subotičke umetnosti“ (FOTO-GALERIJA)

„Silent Recovery“ u Art Hangaru: „Izložba koja će biti urezana u istoriju subotičke umetnosti“ (FOTO-GALERIJA)

Foto: NJ/Magločistač

19.09.2022

Kategorija: Kultura , Subotica

Izložba „Silent Recovery“ otvorena je tokom vikenda u jednom novom, nesvakidašnjem subotičkom prostoru nazvanom Art Hangar, koji se nalazi u Velikom Radanovcu, u neposrednoj blizini Radanovačke šume.

Na izložbi je dve godine radilo osam subotičkih vizuelnih umetnika: Laslo Antal (László Antal), Jelena Grujičić, Edita Kadirić, Maja Rakočević Cvijanov, Balint Sombati (Bálint Szombathy), Laura Šandor (Laura Sándor), Adrien Ujhazi (Adrienn Újházi) i Lea Vidaković.

Foto: NJ/Magločistač

Oni su tokom epidemije korona virusa radili u parovima, kako i sam naslov nagoveštava, na poslu „tihog oporavka savremenog čoveka“.

Neko ko je nadzirao ceo tok nastajanja ove izložbe i neko ko ih je držao sve na okupu je kustostkinja izložbe „Silent Recovery“, Nela Tonković, koja je tokom otvaranja, pred punim hangarom, rekla da je njeno trajanje bilo uslovljeno okolnostima koje je diktirala epidemijska situacija, a početak saradnje umetnika je, umesto međusobnih kontakata i razgovora, bio sveden na onlajn komunikaciju i rad.

„Namera je bila da svako od ovih ljudi radi sa onim umetnikom čije delo poštuje, i da stvore nešto zajedno i zasebno, imajući u vidu rad onog drugog, kako bismo razumeli kako nas približavanje spašava“, rekla je Tonković.

Umetnici su tako dobili zadatak da u tri pojma definišu rad onog drugog i na taj način su, tražeći sličnosti između njihovih dosadašnjih opusa, došli do teme ove izložbe.

Foto: NJ/Magločistač

„Bili smo u veoma teškoj situaciji tada da – ako zagrlimo nekoga koga volimo – time ga ugrožavamo. I zamislili smo kako će izgledati ovaj svet nakon pandemije. Nismo želeli njome da se bavimo, nego oporavkom. Ali svi iz ličnih života i života ovog društva znamo da oporavak nije trenutna kategorija. Oporavci traju, opravci su tihi, oni nas često rane, jednako kako nas rane i situacije koje nas dovedu do potrebe da se oporavimo. Zbog toga se izložba i zove ’Silent Recovery’ (Tihi oporavak)“, objašnjava Tonković.

Prema njenim rečima, „Silent Recovery“ treba da ispriča priču o mogućem životu, o onome što će uslediti posle, i da nam pokaže da postoji određena spona između savremene umetnosti i našeg života.

„Umetnici su se trudili da i u svojim komunikacijama i u procesu nastanka ovih radova idu za tim načelom savremene umetnosti koja je bliska čoveku, što se vidi i iz ovih radova“, ocenjuje Tonković, dodajući da je izložba nastavila svoj put pomalo i trnovito.

„Mi smo znali da kao jedna neformalna grupa nismo u prilici da zatražimo nekakav institucionalni prostor. Srećom, znali smo da postoji jedno imanje, nadomak Subotice, jednog našeg kolege i njegove porodice, i da je ovo imanje možda baš dobra tačka za ’Silent Recovery’, za taj tihi oporavak savremenog čoveka, kroz naše približavanje prirodi, a to možete da osetite i krećući se kroz ovu izložbu, da je možda to trenutak odakle možemo da počnemo taj oporavak“, zaključila je Nela Tonković, izrazivši nadu da će posetioci izložbe poneti „jedan od ovih dela u svom mentalnom muzeju“.

Biološke funkcije iz ugla umetnosti

Rad vizuelnih umetnica Maje Rakočević Cvijanov i Adrien Ujhazi zasnivao se na tome da su obe imale u to vreme neke privatne teme i razmišljanja vezana za karlicu.

Maja Rakočević Cvijanov, foto: NJ/Magločistač

„Ja sam razmišljala o kraju reprodukcije, o tome kako žena ima jedan biološki period koji se završava, i o tome kako su ti reproduktivni organi smešteni u karlici. I prosto, jedno sumiranje utisaka – kako dalje kada sve te biološke funkcije stanu i u kom pravcu pokretati kreativnost, dok se Adrien više bazirala na druge organe smeštene u predelu karlice kao što su creva“, ističe motive svog rada Maja Rakočević Cvijanov.

Kako kaže, oduševljena je što je ova izložba toliko posećena, i što su ljudi željni da vide nešto novo, a uz to van grada i institucionalnih okvira.

Vizuelna umetnica, Adrien Ujhazi, kaže za naš medij da je veoma bitno, ne samo za Suboticu, nego i za druge gradove u Vojvodini i Srbiji, da se podrže ovakva mesta koja nisu tradicionalna izlagačka mesta.

Adrien Ujhazi, foto: NJ/Magločistač

„Da ovakva mesta budu neka inspiracija za nove generacije, da ih motivišemo, da damo i njima priliku da vide da postoje različita rešenja za izlaganje, i da uopšte ne treba da se boje ovakvih momenata, uprkos tome što nema finansija, nego da to zavisi od motivacije“, ocenjuje.

Adrien i Maja su imale dijalog oko motiva karlice i svaka je iz svoje perspektive rešila tu temu.

Foto: NJ/Magločistač

„Moj rad se zasniva na biološkom materijalu koji nastaje zapravo od fermentacije crnog ili zelenog čaja – to je kombuha. I ovaj materijal je bakterijska celuloza koja nastaje od kombuhe, a ona je jako zdrava za naš organizam, i zbog toga kao materijal i motiv je bio povezan jedan za drugi, pošto sam se borila sa nekim svojim ličnim problemima koji se vezuju za ovaj tihi oporavak. Preko ovog motiva je to prikazano, i način na koji sam se lečila, i prikazan je materijal koji koristim u svom radu“, objašnjava Ujhazi.

Foto: NJ/Magločistač

Veza između prirode i umetnosti

Rezultat zajedničke saradnje Jelene Grujičić i Lasla Antala su njene botaničke tapiserije, kao izraz sve snažnije potrebe da približi umetnost i prirodu, odnoseći se prema njima sa jednakim poštovanjem, dok je Laslo radio tri slike koje se nalaze naspram botaničkih tapiserija, zamišljene kao divovi koji nadgledaju ovu botaniku.

„U našoj zajedničkoj komunikaciji smo u stvari shvatili da hoćemo da napravimo neki katedralni momenat gde će ti njegovi divovi da nadgledaju moje biljke i da jedni sa drugima komuniciraju. On je vrlo figurativan, ja sam vrlo vegetativna, biološka“, kaže Jelena Grujičić.

Foto: NJ/Magločistač

Ova saradnja je, dodaje, bila za nju veoma interesantna zato što ona i Laslo žive na različitim mestima, a iz istog su grada.

„Bilo je interesantno stvoriti radove u ovoj umetničkoj saradnji. Kada smo razmišljali o prostoru za izlaganje, uvek smo razmišljali da to mora da bude centar grada, jer Subotičani moraju sve u centru da imaju, a ipak smo u Velikom Radanovcu, blizu naše šume, što je dokaz da ne mora sve da bude u centru, mnogo smo mi širi grad nego što mislimo“, naglašava Grujičić.

„Izložba je urađena na svetskom nivou“

Laslo Antal se pre godinu dana preselio u Amsterdamu, a pre toga je od 2010. godine, kada je napustio Suboticu, živeo u Berlinu. Kako kaže za Magločistač, retko dolazi u svoj rodni grad, ali mu je veoma drago da sarađuje sa subotičkim umetnicima.

„Inspiracija je u stvari bila saradnja sa Jelenom. To smo tako razradili da budemo povezani sa onim što nas i inače zanima, a u ove teme smo ušli dublje zbog pandemije, kao i kako se vratiti u neku normalu“, navodi.

Laslo Antal, foto: NJ/Magločistač

Antal je uvek je zainteresovan za ljudska lica, tela, figure, koje razrađuje i u drugim projektima, a u ovom je našao taj momenat da se vrati sebi, da razvije nešto novo, iz pozicije vremena, koje su umetnici imali tokom pandemije.

„Moji radovi komuniciraju sa Jeleninim radovima i postavljaju se kao u nekom hramu tišine i prirode. Njeni radovi su vezani za prirodu, a ova lica su kao da ulaziš u neki hram – prisutna je komunikacija i neka tišina koju oni predstavljaju“, objašnjava Antal.

Prema njegovom mišljenje, dobro je da se umetnost ovom prilikom izmestila iz centra grada, sa Korzoa u neki novi prostor za umetnike.

Foto: NJ/Magločistač

„Izložba je urađena na svetskom nivou i po kvalitetu radova i po celom konceptu i organizaciji. Ova izložba bi mogla da bude bilo gde predstavljena, u bilo kojoj galeriji, u Beogradu, Budimpešti, Berlinu, Amsterdamu, Londonu ili Parizu“, smatra Antal.

Art Hangar je fantastično i egzotično mesto

Multimedijalni umetnik, osnivač i član legendarne grupe BOSCH+BOSCH, jedan od pionira jugoslovenske nove umetničke prakse, Balint Sombati, radio je u paru sa Editom Kadirić, a tom prilikom imao je mogućnosti i da se upozna sa njenim radom.

Balint Sombati, foto: NJ/Magločistač

„Našli smo neki zajednički jezik koji je bio jako fin. Meni je bilo važno što ona voli muziku, živi u muzici, voli operu, a i ja volim operu. Kada sam to video, bio sam siguran da ćemo nešto lepo napraviti. Ceo taj proces proizvodnje našeg videa je tekao u jako dobroj atmosferi i dobrom raspoloženju gde sam davno osetio tu vrstu zadovoljstva zajedničkog rada“, kaže Sombati.

Svoje iskustvo uporedio je sa vremenom kada je radio u grupi u kojoj ih je bilo sedmoro ili više, zaključujući da je sasvim drugačije raditi sa samo jednim partnerom.

„Tada možete da uđete dublje u umetnost i ličnost partnera sa kojim radite. Dobili smo dosta pohvala, ljudi kažu da su fascinirani našim radom. Treba ga gledati u nekom užem krugu, jer je to jedan intiman rad, u stvari“, navodi Sombati.

Foto: NJ/Magločistač

Što se tiče epidemije i svog bivstvovanja u takvim okolnostima, kaže da je gledao da očuva svoje mentalno stanje i aktivizam.

„Nije bilo izložbi, putovanja, ali sam pisao jednu veliku knjigu. U fizičkom i mentalnom smislu, mislim da sam se izvukao dosta dobro iz cele situacije, mada sam svestan da opasnost još nije prošla“, napominje Sombati.

Foto: NJ/Magločistač

Njegovi utisci vezano za izložbu “Silent Recovery” prevashodno se tiče toga da ne samo Subotici, nego i drugim sredinama nedostaje više ovakvih inicijativa koje raspolažu nekim potencijalnim neiskorišćenim vrednostima, smatra.

„Ovo je jedno fantastično i egzotično mesto, u smislu podneblja. Očaran sam objektom i dobrom posetom izložbe. Mislim da je ovo veliki događaj i da će ući u istoriju subotičke umetnosti“, ocenjuje Sombati.

Posetioci izložbu mogu da posete do 24. septembra, na adresi Livadska 119, u Velikom Radanovcu.

Podelite sa prijateljima:

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljenja. Obavezna polja su markirana *

Upišite tekst *

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne nužno i stavove redakcije portala Magločistač. Na našem sajtu biće objavljeni svi pristigli komentari, osim komentara koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede ili nisu u vezi sa temom članka koji se komentariše. Govor mržnje je definisan Zakonom o javnom informisanju i medijima, koji u članu 75. kaže: „Idejama, mišljenjem, odnosno informacijama, koje se objavljuju u medijima ne sme se podsticati diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, polu, zbog njihove seksualne opredeljenosti ili drugog ličnog svojstva, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo”. Pre nego što budu objavljeni, komentari moraju biti odobreni od strane naših moderatora, pa vas molimo za malo strpljenja.