Zlatko Romić: Kompromis na putu dosljednosti

Zlatko Romić: Kompromis na putu dosljednosti

Spomenik biskupu Ivanu Antunoviću, foto: MD/Magločistač

21.10.2020

Kategorija: Društvo , Subotica

“Sve za vjeru, narodnost i riječ svoju.”

Iza ove kratke rečenice, koja stoji na netom otkrivenom spomeniku biskupu Ivanu Antunoviću u parku pokraj katedrale svete Terezije Avilske, djeluje bar tako, krije se sama esencija koja je obilježila njegov život i, što je još važnije, poruka današnjim i budućim generacijama da slijede njegovu misao.

Vjera, nacija i jezik bili su i ostali temelji na kojima se gradi kolektivni identitet, sazdan od mnoštva ostalih individualnih ljudskih razlika. Vjera, nacija i jezik, kada se uz nju doda pridjevska zamjenica »sve«, dobivaju na snazi do visina čiste ideje, potirući pred sobom sve ostale svakodnevne potrebe.

Drugim riječima, za vjeru, narodnost i riječ svoju – kako je govorio sam Antunović, a s čim se slažu i oni koji su mu spomenik postavili – potrebno je dati »sve« (što imaš: od materijalnih dobara, preko ugleda i odricanja čak i od ateizma, do samog života).

»Sve za vjeru, narodnost i riječ svoju«, ako sam približno točno shvatio misao pokojnoga biskupa (koji to, u stvari, i nije bio), vodilja je koja na životnom putu ne trpi kompromis. Ili je on, zapravo – kako ćemo vidjeti na živopisnom primjeru postavljanja spomenika Ivanu Antunoviću – sama suština takve doktrine: put do dosljednosti popločan je najboljim kompromisima

Priča za javnost o onome što je prethodilo podizanju spomenika Ivanu Antunoviću dugačka je, slojevita i uglavnom poznata. Ono što je, međutim, manje poznato je činjenica da je oko otkrivanja spomenika, i to samo dan ranije (14. listopada), posredovao gradonačelnik Stevan Bakić, i to baš na temelju kompromisa.

Naime, kao što je poznato, Skupština grada usvojila je 28. svibnja ove godine odluku da na prostoru pored katedrale bude postavljen spomenik Ivanu Antunoviću (1815. – 1888.), a inicijativu za to, kao što je poznato, podnijelo je Katoličko društvo “Ivan Antunović”.

Kako kaže predsjednik ovog društva vlč. Ivica Ivanković Radak, ta je inicijativa stara pet godina i sve što je do današnjih dana urađeno, urađeno je zajedno s Hrvatskim nacionalnim vijećem (HNV) i Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata (ZKVH).

I kada je stvar privedena kraju – nakon dugotrajnih peripetija oko dobivanja dozvole, izrade elaborata, stvaranja idejnog rješenja, odljeva… sve u svemu oko 30.000 utrošenih eura – poput najboljih crnih komedija pojavljuje se predsjednik Saveza bačkih Bunjevaca (SBB) Mirko Bajić sa starijom oporukom i svježim pravnim kvakama: istu inicijativu, ponovio je on na nedavnoj konferenciji za novinare, SBB je podnio još 2013., a za ovu posljednju je i sam glasao, jer se među inicijatorima ne spominju niti HNV niti ZKVH!

Pojačavši svoje tvrdnje da bi stavljanje potpisa da spomenik podižu KD “Ivan Antunović”, HNV i ZKVH bio “akt asimilacije” prema Bunjevcima koji odriču da su Hrvati, i optuživši predsjednika Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini (DSHV) i ravnatelja ZKVH-a Tomislava Žigmanova da time narušava međunacionalne odnose u gradu, stvar je došla do gradonačelnika, koji je na sastanku prošle srijede – a to nam je potvrdio vlč. Ivica Ivanković Radak – prelomio: može spomenik, ali bez potpisa tko ga je postavio!

Gledajući i iznutra i sa strane, stvar oko spomenika Ivanu Antunoviću tragikomična je u svakom svom detalju, počevši od toga da čak i svaki križ na najneprometnijem litnjem putu ima potpis tko ga je tamo postavio.

Tragikomičnima sada zvuče i godinama izricane riječi Tomislava Žigmanova i predsjednice HNV-a Jasne Vojnić – posljednji puta javno izrečene 4. rujna ove godine prigodom potpisivanja Sporazuma o postavljanju spomenika Ivanu Antunoviću – da će tim činom u gradu »biti obogaćena spomen obilježja koja su vezana uz mjesnu kulturu i povijest ovdašnje hrvatske zajednice«, odnosno da je taj čin važan moment, jer je ovo »prvi puta u posljednjih 30 godina da hrvatske institucije podižu spomenik važnoj povijesnoj ličnosti«.

Još tragikomičnije u cijeloj priči je to što su otkrivanju spomenika 15. listopada (na dan svete Terezije Avilske) prisustvovali i ministar vanjskih i europskih poslova Hrvatske Gordan Grlić Radman i predsjednik Pokrajinske vlade Igor Mirović, jer su tom prilikom, praveći se da ne znaju ništa o događaju od prethodnog dana, i sami pristali na kompromis: može se govoriti o hrvatskom spomeniku ako o tome na njemu ništa ne piše.

Tragikomičan je, a kakav bi drugačiji i mogao biti, i odnos brojnih medija koji su ovaj događaj zabilježili samo zbog prisustva predstavnika dvije države, a da se pri tomu nisu pozabavili i inače omiljenim im pikanterijama koje je Bajić podastro nekoliko dana ranije.

Najtragikomičniji u cijeloj priči ipak je sam Mirko Bajić. Žalosno je to, recimo, što je svoj uspjeh u brisanju potpisa dvije hrvatske institucije izgradio upravo o njihovom trošku. Komično je, pak, što mu ta mudrost šutnje (znao je, naravno, tko sve za ovih pet godina stoji iza ove inicijative i što rade) nije donijela ništa bolju poziciju u odnosu na onu koju je i do sada imao, o čemu podjednako svjedoči i prisustvo i riječi predstavnika tri institucije koje su spomenik izgradile i zvaničnika dvije države na njegovu otvorenju, kao i samo njegovo odsustvo s istog čina.

Na koncu, i pitanje: kako vam u ovoj smjesi smijeha koji tjera na suze sada zvuče riječi »Sve za vjeru, narodnost i riječ svoju«: kao krupna slova na kamenu o beskompromisnoj borbi ili pak kao najobičniji kompromis na putu do slova na kamenu?

I vlastite slave.

Podelite sa prijateljima:

3 Komentara na
“Zlatko Romić: Kompromis na putu dosljednosti”

Franken says:

Štovani @Uvikzbunjeni, vaš mi se comment dojmi nekak`, kak bi rekel, zbrkovito.

Šta, pa bit će ušte spomeničkih prikaza ovoga klerika?!? Divanite u pluralu, naime.

I, kakvi sad zaboga & pobogu novokompoTovani `rvati? Budite ako možete malkice određeniji. (Mislim da i vama se može predbaciti “novokomponiranost”. I to veoma razložno i sas argumenti. Tako da tu moš bit jedino neriješen rezultat).

I ako je sočinjen kompromis, kako onda vlada staje na jednu stranu? Valjda je i to dio kompromisa… ili nije?

Bunjevac uvik says:

Ovo je sve laz.Doslo je fo kompromisa bunjevackog i hrvatskog saveta,da dizu zajedno spomenike Ivanu Antunovicu,no drzava je stala na tranu novokomponovanih rvata,bivsih Bunjevaca,sramota.

Franken says:

“Vjera, nacija i jezik, kada se uz nju doda pridjevska zamjenica »sve«, dobivaju na snazi do visina čiste ideje, potirući pred sobom sve ostale svakodnevne potrebe.”

Hhahahaaaahaha….

A teko ovo:

“potrebno je dati »sve« (što imaš: od materijalnih dobara, preko ugleda I ODRICANJA ČAK I OD ATEIZMA, do samog života).”

I još jednom: HAHAHAHAHAHAAHA…

`Nači, kao prvo, moš` se živjet od “čistih ideja”. Hebo ti kruh naš svagdašnji za kojega se vjernici svakodnevno mole (pa što ondakar išću hljeba kad od zraka žive?)…! Svašta, stvarno svašta. (Ne moš` se “vilozofirat” na prazan stomak. To je valjda svima jasno. A najasnije je to debelim popovima svih boja. Zato su i pretili k`o da su i` kljukali, božem`prosti!)

Vjerujte vi i dalje mitologiji iz brončanoga doba, ali ne namećite je kome god vam padne na pamet. Ateizm iz anstapabl, ja da vam velim. Mož` se brundate kol`o god `oćete :))))) (“O, ovčice moje malene, prihvatite laž u vaša skrušena srca, pa makar vam se to i nedopadalo”, uzvikuju sa pridikaonica crnomantijaši i sluge im nji`ove).

(Ako je ovo o ateizmu biskupova /a ispada da nije ni bišop /?!// “misao”, onda to još i nekako mogu da razumijem, djete je on svog vremena. Ali ako je fusnotica štovanoga Romića, e onda sam duboko razočaraT! No ne`a veze).

Kao drugo, moraš prihvatiti, pa makar neš`, društvene konstrukte kao što je nacija/narod i jezik inače ima da te neima. Eh, da… ovo tek treba i može da se elaborira, al` sad nemam cajta. Tako da, jel…. 😉

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljenja. Obavezna polja su markirana *

Upišite tekst *

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne nužno i stavove redakcije portala Magločistač. Na našem sajtu biće objavljeni svi pristigli komentari, osim komentara koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede ili nisu u vezi sa temom članka koji se komentariše. Govor mržnje je definisan Zakonom o javnom informisanju i medijima, koji u članu 75. kaže: „Idejama, mišljenjem, odnosno informacijama, koje se objavljuju u medijima ne sme se podsticati diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, polu, zbog njihove seksualne opredeljenosti ili drugog ličnog svojstva, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo”. Pre nego što budu objavljeni, komentari moraju biti odobreni od strane naših moderatora, pa vas molimo za malo strpljenja.