Jaga Cvetićanin Rakić, profesorka u penziji: Što je jača tehnologija, to su blesaviji ljudi kojima je ona u rukama

Jaga Cvetićanin Rakić, profesorka u penziji: Što je jača tehnologija, to su blesaviji ljudi kojima je ona u rukama

Jaga Cvetićanin Rakić, foto: MS/Magločistač

28.12.2022

Dok smo dočekivali 2022. godinu, prva u nizu želja na novogodišnjim čestitkama je bila zdravlje kojeg nam je manjkalo tokom meseci vladavine korona virusa, ali smo isto tako bili željni i slobode koja nam je bila uskraćena upravo merama koje su pratile borbu sa epidemijom. U godinu na izmaku smo tako definitivno zakoračili sa većim očekivanjima, međutim, samo što smo uzeli dah, dočekali su nas rat u Ukrajini, potom energetska i ekonomska kriza, inflacija.

O tome hoćemo li sada uz “Srećnu novu 2023. godinu” na čestitike dopisivati mir i punije novčanike, ili ćemo poželeti i dostojansveniji život, mogućnost ostvarivanja prava – ženskih, muških, dečijih, ljudskih, prava na rad i slobodu govora, razgovarali smo sa penzionisanom profesorkom iz Bačke Topole, Jagom Cvetićanin Rakić.

Profesorka Cvetićanin Rakić završila je Fakultet političkih nauka u Beogradu, a svoj radni vek provela u sadašnjoj Gimnaziji i ekonomskoj školi “Dositej Obradović” u Bačkoj Topoli. Pred njenom katedrom sedelo je 38 generacija slušajući najpre lekcije marksizma, a potom filozofije, sociologije, logike, ustava i prava građana, učeći o važnim društveno-političkim temama, a na prvom mestu – o životu.

Svojom pristupačnošću, dostojanstvom i ogromnim znanjem koje je na svakom održanom času nesebično delila, profesorka Jaga zavredila je ogromno poštovanje i ostavila trajan utisak na svoje bivše đake, sa kojima se rado viđa.

Ova cenjena Bačkotopolčanka i danas, kao penzionerka, aktivno prati politička i društvena dešavanja u zemlji i svetu, te smo je pozvali da sumiramo utiske iz godine koju ispraćamo, i da tako na trenutak zamenimo uloge – mi da pitamo, a ona da nama odgovara.


Šta je Vama lično obeležilo 2022. godinu?

Negde sam pročitala nečiju izjavu koja glasi: “Nemojte učiti decu da su heroji oni koji vode u rat, nego su heroji oni koji vode do toga da rata ne bude“. To je i moj stav. Meni je strašno da gledam i jedne i druge u ovom ratu u Ukrajini. Nasilje me užasava, a kamoli rat. Ima tu priča sa obe strane, ali mene to strašno uznemirava. Ja kad sam bila mlada, da mi je neko pričao da ću doživeti neki rat, ni u ludilu mu ne bih poverovala. Nisam očekivala ovaj rat i mislila sam da će se ljudi opametiti, međutim, evo, nakon 300 dana ubijanja, sad više niko ne može da se povuče. Čini mi se da, što je jača tehnologija, to su blesaviji ljudi  kojima je tehnologija u rukama. Rat u Ukrajini i posledice koje je on izazvao su, po meni, obeležili ovu godinu.

Šta Vam je glavni utisak kada je Bačka Topola u pitanju?

Ja sam u Bačku Topolu iz Beograda došla 1979. godine, jako volim ovaj gradić i nemam nameru da ga napuštam. Meni je ovo grad po mojoj meri, ni više, ni manje. Čak ni moj rodni Sombor ne bih radije izabrala. Ko hoće da učestvuje u društvenom životu, ovde uvek ima dešavanja – neka tribina, koncert, živa svirka, uvek ima nešto. Ko hoće da živi punim plućima, može to i u Topoli. Međutim, ono što definitivno fali, to je napredak, privredni razvoj. Tu jako stagniramo u odnosu na druge gradove. Ne mrdamo. Fali nam i radnih mesta koja bi zadržala mlade ljude, puno je ljudi nezaposleno, mnogo je i onih koji su ostali bez posla pred penziju.

Generalno, dva su događaja na globalnom nivou – korona i rat u Ukrajini – koji su obeležili poslednjih nekoliko godina, a koji i te kako utiču i na naš svakodnevni život. Kako Vi, kao politikolog, gledate na današnje “globalno selo”, čiji smo definitivno postali akteri, što aktivni, što pasivni?

Neka tako velika dešavanja ne možeš da izbegneš, ali ja sam protivnik globalizma. Nikako nisam tradicionalna, ali sam protivnik globalizma. U tom smislu imam otpor prema tim nekim novotarijama, naročito u prosveti i roditeljstvu. Nikako mi se ne sviđa da mi slepo kopiramo druge, a da izvozimo našu pamet. Da je ta ista pamet ostala ovde, bilo bi nam verovatno drugačije. Smatram da sve počinje od malih zajednica. Od dobrog braka nastanu dobra deca, dobri ljudi, pa na dalje uspešna opština, zadovoljna lokalna zajednica.


“Televiziju slabo gledam jer čuvam svoj unutrašnji mir. Informišem se putem elektronskih medija.”


Čini mi se da nam je dosta toga nametnuto. Tu krivim medije koji nam nameću šeme, nebitno je da li su modne ili političke, i većina ljudi linijom manjeg otpora automatski usvaja te šeme, ne razmišlja svojom glavom da li je to dobro ili ne. To je psihologija “sada” koju ja zaista ne volim. Ne znam kako smo postali tako pasivni upijači serviranog.

Iza sebe imate bogat radni vek proveden u prosveti. Kraj ove godine obeležili su napisi u medijima o eskalaciji svakojakog nasilja u školama, što na relaciji učenik-učenik, što na relaciji učenik-profesor. Kakvo je Vaše mišljenje na tu temu? Kako su se ovakve situacije rešavala pre dve-tri decenije? Da li je škola kao institucija izgubila kredibilitet, i koliko je takva situacija opasna i za mlade i za društvo u celini?

Pre svega mislim da puno grešimo što prerano decu stavljamo u rang odraslih. Borba roditelja za život i egzistenciju, koji nemaju vremena za svoju decu, dovela je do otuđenja roditelja i dece. Ima mlađih roditelja koji ni ne znaju šta je TikTok, ne znaju da im deca svakog dana tamo satima čuče. Mislim da pre svega situacijom na času vlada nastavnik. Deca jesu danas slobodnija, ali uvek ima načina da se njima ovlada. Ja zaista nikada nisam imala neki veći problem. Danas se možda prosvetom bave ljudi koji i nemaju taj “štof” za nastavnika. To je vrlo težak i odgovoran posao. Tu moraš slušati i osluškivati sa pet ušiju, a ne sa dva. Mora se umeti vladati atmosferom na času.

Svi kažu da je škola kao institucija danas izgubila kredibilitet, međutim ja se sa tim ne bih složila. Ima tu još puno, puno, kvalitetnog rada i kvalitetne dece, samo – koliko su motivisani, to je znak pitanja. I jedni i drugi, sa obe strane katedre. Jer, jednostavno, ako nemaš odgovor na to što radiš, ako se ne osećaš dobro u svojoj koži, onda ništa od rada. Sa druge strane, i đaci, ako ih neko zamara ili ako im je idol tamo neki sa tri razreda škole, onda nema uspeha. Takođe, i roditelji stvaraju ogroman pritisak projektujući neke svoje ciljeve ili frustracije na decu, koja imaju drugačije ambicije.

Šta mislite o školskim programima danas?

Što se tiče studija, mislim da je nula. Ja sam protivnik Bolonje i znam gomilu ljudi koji su završili po starom sistemu i jako lepo rade svoj posao. Ne bih da me leče “online doktori” i ne bih da me leče oni od tri godine Bolonje. Sve nam je pomalo iskliznulo, ali mislim da još može malo da se vrati. Nisam oduševljena ni srednjom školom na ovaj način. Jako su opterećeni i đaci i profesori. A kad čujem koliko osnovci imaju predmeta – čemu to?! Pa već u zabavištu oni nešto uče. Decu treba pustiti da budu deca. To im je najsvetije doba. Ja jesam za to da se deca odmalena uče jezicima, ali da ono zna bolje engleski nego srpski – to je strašno, a to mi se dešavalo, da su učenici u srednjoj školi elementarno nepismeni na maternjem jeziku.

Takođe, godinu za nama obeležili su i ženski pokreti koji se zalažu za ravnopravniji položaj žena u društvu. Ovde mislim na slučaj u Iranu – ubistvo mlade žene koja nije htela da nosi maramu, kao i slučaj intervjua sa silovateljem u Srbiji. Prema Vašoj oceni, da li na ovom polju ima “mrdanja” ili samo “šminkamo mrdanje”?

Mislim da samo talasamo, a da se suštinski ništa ne menja. A žene su, time što su izborile ravnopravnost na poslu, dobile dvostruko veći posao, jer je većina brakova i dalje tradicionalna i u njima vlada podela poslova na muške i ženske. Jedino što me tu baš razgali, to su sad ovi mladi parovi koji podele posao, i tu nema muški-ženski. Mislim da je to u stvari suština.

Mi smo još jednom nogom u teškom patrijarhatu, još smo kod toga “Zamisli, nije htela da uzme njegovo prezime”. Ja sam svoje zadržala, ali i dan-danas nosim i prezime porodice mog bivšeg supruga jer sam ih jako volela i poštovala.


“Vreme je golišavih sponzoruša koje su obeležje ovog vremena. Meni je baš žao zbog toga. Sa dosta bivših učenica se viđam, sve su to obrazovane, pamete, vredne devojke i ne pada im na pamet da od sebe prave monstruma, ali je problem naći posao, nisu dovoljno plaćene… to me jako nervira!”


U slučaju silovatelja, mislim da nisu odreagovali oni koji su trebali to da urade. Samo građanstvo što priča, to je ono “pas laje, karavan prolazi”. Treba da se reaguje češće i burnije. Možemo mi izaći na trg sa transparentima, ali treba da postoje sistemske mere koje će osluškivati narod i popravljati zakone gde vide da treba, a ne da dočekamo da počinioci postanu višestruki. Mislim da se nikakvim aktom ne mogu pojačati te kazne, a i da se pojačaju – koga su još kazne opamtile? Ovde kod nas je svako znao nekoga ko je tukao ženu, ali smo ćutali, jer nećeš da se zameraš. S druge strane, dotične žene, kad se oporave, tvrde da ih suprug voli, da se omaklo…

Današnje feministkinje ne volim jer su previše agresivne. Na početku je to bilo opravdano i sasvim u redu, ali posle su izgradile neku napadnu crtu. Ja ne volim ništa što je zbrzano. Simon de Bovoar je bila feministkinja, ali na način koji se meni dopadao. Ona je živela tako.

Kakva su Vaša očekivanja od godine koja je pred nama – na ličnom planu, na nivou lokalne zajednice, i globalno? Šta je ono što je važno, a što možda kao potencijal ne koristimo i/ili ne cenimo dovoljno?

Globalno se nadam da će ljudi prestati da se ubijaju na sve strane. Tu mislim na svaki sukob koji postoji. Lokalno bih volela da naše lokalne vlasti imaju malo više sluha za naše probleme – da prošire parking, zakrpe rupu da ne upadam u nju svaki put kad izađem iz zgrade. A lično, neka ostane ovako kako je, i da nam dođe još neka prinova i ja ću biti zadovoljna.

Naš neiskorišćen i nedovoljno cenjen potencijal su definitivno naši mladi. Ja se slažem da pojedini ljudi treba da rade do svoje osamdesete godine, ali da mlad čovek od 35 godina sedi kući, to nije normalno. Mislim da smo mi generalno baš pametna nacija, ali ponekad te naše potencijale zanemarujemo. Ako mlad čovek ne vidi perspektivu, normalno je da će da ode gde mu je bolje.

Podelite sa prijateljima:

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljenja. Obavezna polja su markirana *

Upišite tekst *

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne nužno i stavove redakcije portala Magločistač. Na našem sajtu biće objavljeni svi pristigli komentari, osim komentara koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede ili nisu u vezi sa temom članka koji se komentariše. Govor mržnje je definisan Zakonom o javnom informisanju i medijima, koji u članu 75. kaže: „Idejama, mišljenjem, odnosno informacijama, koje se objavljuju u medijima ne sme se podsticati diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, polu, zbog njihove seksualne opredeljenosti ili drugog ličnog svojstva, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo”. Pre nego što budu objavljeni, komentari moraju biti odobreni od strane naših moderatora, pa vas molimo za malo strpljenja.