STRANKE I KOALICIJE U PREDIZBORNOJ KAMPANJI: SRBIJA POBEĐUJE – ALEKSANDAR VUČIĆ

STRANKE I KOALICIJE U PREDIZBORNOJ KAMPANJI: SRBIJA POBEĐUJE – ALEKSANDAR VUČIĆ

Foto: "Hrvatska riječ" (fotomontaža)

Autor:

18.03.2016

Kategorija: Politika

Koalicija predskazujućeg naziva

Razdoblje od preostale dvije godine do isteka mandata, sada već tehničke,Vlade s jedne strane izgleda kao prekratko za ispunjenje uvjeta svih 35 poglavlja u pregovaračkom procesu s Europskom unijom, a s druge se čini i kao predugačko da bi se rizikovala nova (sigurna) izborna pobjeda

 

Ako ćemo početi s pukom teorijom, najmanje koristi od izborne kampanje imat će Srpska napredna stranka (SNS) i njezini koalicijski partneri: Partija ujedinjenih penzionera (PUPS), Socijaldemokratska partija (SDP), Nova Srbija (NS) i Pokret socijalista (PS). Ako ćemo, pak, nastaviti sa suhom praksom, njima je potpuno svejedno: izborna kampanja vladajuće koalicije već četiri godine odvija se u kontinuitetu, te joj nekakva propisana minutaža na javnim servisima dođe tek kao izbledjela nijansa višestranačkog »ekrana s tisuću boja«. Zastanimo tu i prisjetimo se nije li tako uvijek bilo od 2000.? Najneutralniji odgovor vjerojatno bi bio – JesNe.

Odmjeravanje Srca i Uma

Nastavimo li, pak, započetu priču, pred nama se otvara nekoliko polja koja stručna i obična javnost već mjesecima obrađuju. Prvo, i najšire, tiče se samog motiva raspisivanja izbora »kad im vrijeme nije«. Od zilijuna ispisanih novinskih karaktera na ovu temu najčešće spominjani razlozi tiču se učvršćivanja, odnosno, potvrde vrhunca popularnosti SNS-a, čije procjene u ovim trenutcima variraju tek na razini statističke greške. To što će izbori biti održani na sve tri razine dovoljno govori u prilog tome kako SNS od Srbije namjerava napraviti na demokratskom pluralizmu utemeljenu jednopartijsku državu i to tako što će preuzeti vlast gdje je za protekle četiri godine još nije uspjela osvojiti (u pojedinim lokalnim samoupravama i Skupštini Vojvodine). Budimo i dalje neutralni, i recimo: to je njihovo (legalno i) legitimno pravo.

Ne manje spekulacija na ovu temu izrečeno je – počevši od izjava samog premijera i predsjednika SNS-a Aleksandra Vučića, pa do mnogih drugih – i kada je riječ o nastavku započetih »reformi«, a čiji je krajnji cilj (bar deklarativno) članstvo Srbije u Europskoj uniji. Naime, razdoblje od preostale dvije godine do isteka mandata, sada već tehničke,Vlade s jedne strane izgleda(lo je) kao prekratko za ispunjenje uvjeta svih 35 poglavlja u pregovaračkom procesu s Europskom unijom, a s druge strane se i čini(lo) kao predugačko da bi se rizikovala nova (sigurna) izborna pobjeda.

Iako mnogo manje, raspisivanje izvanrednih izbora u medijima je dovođeno u vezu i sa samim odnosima unutar SNS-a, napose između njihova dva ključna čovjeka. Naime, već odavno javnost s vremena na vrijeme, »iz izvora bliskih vrhu stranke«, biva obavještavana o neslaganju predsjednika Vučića i »zamrznutog člana«, trenutačno na radnom mjestu predsjednika svih građana Srbije Tomislava Nikolića, od kojih i jedan i drugi u SNS-u imaju svoje sljedbenike. Na površinskoj ravni, a što ni jedan ni drugi svojim izjavama i postupcima ne skrivaju, to izgleda ovako: dok Vučićeva glava uvjerava članstvo kako je Zapad (EU i SAD) najbolji izbor za Srbiju dotle ih Nikolićevo srce svim (emotivnim) snagama vuče Istoku, Rusiji prije svega. Ukoliko su ove – koliko razmjerno sramežljive, toliko i srazmjerno učestale – spekulacije točne, onda se raspisivanje izvanrednih izbora može promatrati i na četvrtoj ravni: kao odmjeravanje unutarstranačkih snaga u SNS-u.

Glasačko staro uho

Foto: "Hrvatska riječ" (fotomontaža)

Foto: “Hrvatska riječ” (fotomontaža)

U ovoj »obradi polja« dva se pitanja čine posebno zanimljivima. Prvo se tiče do sada urađenoga, a drugo partnera najjače političke stranke u Srbiji.

Primjer naprednjaka, koji su na vlast 2012. došli kao posljedica samodestruktivne politike Demokratske stranke – iako za naše prilike nimalo neuobičajen – ipak je fascinantan. Naime, u protekle četiri godine, donedavno aktualna, a sada tehnička, vlast donijela je više zakonskih odluka ili uredbi koje su izravno pogodile nekoliko širokih kategorija građana. Počnimo, recimo, od umanjenja mirovina penzionerima ili plaća prosvjetnim radnicima, preko nemušte i neosmišljene »racionalizacije« u javnom sektoru i nastavka isto takve »privatizacije« lokalnih medija (zbog koje je s radom prestalo postojanje više nacionalnomanjinskih uredništava), pa do katastrofalnog Zakona o poljoprivrednom zemljištu (usvojenom isključivo zarad zadovoljavanja dugoročnih interesa domaćih i stranih tajkuna) da bi, na koncu, sve to kulminiralo smanjenjem izravnih poticaja u biljnoj proizvodnji čak za tri četvrtine, odnosno s dvanaest na četiri tisuće dinara na maksimalnih dvadeset hektara obradive površine. Tu se također treba prisjetiti i nikad do kraja razjašnjenih okolnosti pada helikoptera i pogibije sedmoro ljudi, te skandala s novinarkom »koja kleči«, a koji su izravno povezani s odgovornošću bivšeg ministra obrane Bratislava Gašića (koji je, za kaznu, morao prisustvovati posljednjem potpisivanju koalicijskog sporazuma SNS-a s ostalim strankama). Pa ipak, rezultat ogromnog, i tinjajućeg, nezadovoljstva širokih slojeva stanovništva nije pad nego održavanje popularnosti SNS-a kod građana (koji su, valjda, spremni izaći na izbore).

Uzrok ovom fenomenu – viđenom, istina, i u vrijeme vladavine režima Slobodana Miloševića, a i DS-a najvećim dijelom od 2000. – vjerojatno se nalazi u kombinaciji nesumnjive Vučićeve autoritarnosti, koji kod velikog dijela građana svoju karizmu gradi na teatralnoj samokritici (stalna tobožnja spremnost preuzimanja odgovornosti za »eventualne« propuste u radu Vlade) i krupnim obećanjima čija se ispunjenja mogu mjeriti s izvjesnošću realizacije projekta Beograd na vodi. U vezi s ovim treba istaknuti i tradicionalnu servilnost većine medija koji svojim pisanjem i nekritičkim izvještavanjem daju ogroman doprinos (iz)gradnji živog spomenika prvog čovjeka Stranke (i države, naravno), pri čemu se uočljivo izdvajaju jedan tabloid koji u svom zaglavlju ima bar jedno »r«, jedna televizija čiji je i sam naziv obojen i jedan javni servis, a koji nije iz Novog Sada.

Album ispranih likova

A što tek reći o koalicijskim partnerima liste Srbija pobeđuje – Aleksandar Vučić, a da to – kao i u donedavnom sazivu Skupštine Srbije – nema veze s privjescima? Nedavna odluka Milana Krkobabića (PUPS) da raskrsti savez sa Socijalističkom partijom Srbije (SPS) po svojoj se rizičnosti može usporediti s dosljednošću Rasima Ljajića (SDP) da dostigne ugaslu političku zvijezdu Mlađana Dinkića (nekadašnji G 17 i URS) i u nekoliko saziva Vlade konačno postane ministar za sve. S druge strane, sami likovi Velimira Ilića (NS) i Aleksandra Vulina (PS) najbolji su dokaz s kakvim partnerima SNS i ubuduće računa u obnašanju državne vlasti. Pri tomu je teško procijeniti tko u ovom neravnopravnom savezu ima više koristi: Guliver, koji nakon postizborne simbolične podjele vlasti računa i na stvarnu podjelu odgovornosti, ili Liliputanci, kojima je sudjelovanje u vlasti veća nagrada od kazne potencijalnih dežurnih krivaca.

Iako nijedna suverena vlast to nikada neće otvoreno priznati (kao ni deklarativnu nezavisnost Kosova, uostalom), uloga stranog faktora na izborima u državama poput Srbije – makar i posredno – nije beznačajna. Uostalom, česti susreti premijera Vučića, napose s dužnosnicima sa Zapada, i prisiljenost na pravljenje ustupaka (ponajviše kada je riječ o Kosovu i uvjetovanjima Međunarodnog monetarnog fonda) cijena su kojom se plaća njihovo gledanje kroz prste na način već opisane vladavine na unutarnjem planu. Naravno, za rezultate izbora u Srbiji, možda i više nego za pobjedu SNS-a (bar ne »Vučićevog krila«), zainteresiran je i Istok, odnosno Rusija, čiji diplomatski predstavnici, nerijetko i mnogo otvorenije nego li njihovi zapadni kolege, također prelaze prag dobrog ukusa (ponekad i odgoja), »preporučujući« domaćinima na koju stranu svijeta im se valja okrenuti.

Konačno, u zaključku ovog teksta o koaliciji predskazujućeg naziva recimo i to da se početak izborne kampanje po svom intenzitetu apsolutno uklapa u opću klimu u društvu: niti Golijat ima volje boriti se s Davidom niti ovaj ima praćku za to. Osim »društvene klime« (apatije ogromnog broja građana), razlog za ovako mlaku kampanju svakako treba potražiti i u smanjenom obimu sredstava koje su stranke dobile za izbore. Ali, koliko god to za većinu njih bilo loše, za obične građane to je ipak dobra stvar: s jedne strane manje će javnog prostora biti onečišćeno ispranim likovima, a s druge, djeca će – što većim izostankom grmljavine verbalnog streljiva – mirnije spavati. I sanjati. Bezgranično.

 

Zlatko Romić

Tekst je objavljen uz dozvolu nedeljnika “Hrvatska riječ”.

Podelite sa prijateljima:

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljenja. Obavezna polja su markirana *

Upišite tekst *

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne nužno i stavove redakcije portala Magločistač. Na našem sajtu biće objavljeni svi pristigli komentari, osim komentara koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede ili nisu u vezi sa temom članka koji se komentariše. Govor mržnje je definisan Zakonom o javnom informisanju i medijima, koji u članu 75. kaže: „Idejama, mišljenjem, odnosno informacijama, koje se objavljuju u medijima ne sme se podsticati diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, polu, zbog njihove seksualne opredeljenosti ili drugog ličnog svojstva, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo”. Pre nego što budu objavljeni, komentari moraju biti odobreni od strane naših moderatora, pa vas molimo za malo strpljenja.