STRANKE I KOALICIJE U PREDIZBORNOJ KAMPANJI: DS – ZA PRAVEDNU SRBIJU

STRANKE I KOALICIJE U PREDIZBORNOJ KAMPANJI: DS – ZA PRAVEDNU SRBIJU

Foto: "Hrvatska riječ" (fotomontaža)

Autor:

25.03.2016

Kategorija: Politika

„Katarza” pod brojem 2

 

Opterećena ne do kraja raskinutim naslijeđem prošlosti, neoporavljena od unutarstranačkog raskola i s propuštenom šansom da u protekle četiri godine oko sebe okupi široki front koji bi bio u stanju suprotstaviti se najjačoj koaliciji Demokratska stranka na ove izbore izlazi s pitanjem je li porinuće na dno stvar prošlosti ili budućnosti

 

Bilo je u novijoj povijesti ovih prostora već slučajeva da su stranke, koje su do jučer bile na vlasti, potučene do nogu i da im je zbog toga malo tko predviđao ne samo izbornu pobjedu nego i skori oporavak. Sjetimo se samo Socijalističke partije Srbije (SPS) nakon drugog (pravog) »događanja naroda« 2000. Ta, tko je uopće 6. listopada te godine mogao i pomisliti da će za nepuno desetljeće opet sudjelovati u vlasti. I to s kim? Prvo s Demokratrskom strankom (DS) – koja im je na koncu XX. i početku XXI. stoljeća bila najžešći (ne samo ideološki) protivnik, e da bi u listopadu 2008. potpisale »Deklaraciju o pomirenju« – a zatim 2012. i s čedom DS-a: Srpskom naprednom strankom (SNS). Sjetimo se i Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), kao primjera iz susjedstva, kojega je šestočlana koalicija, predvođena Socijaldemokratskom partijom (SDP), nakon smrti predsjednika (države i stranke) Franje Tuđmana  (koncem 1999.) na izborima početkom siječnja 2000. također premoćno pobijedila, osvojivši 91 od 151 zastupničkog mjesta u Hrvatskom saboru.

Sličnosti u ova dva primjera temelje se na činjenicama da su i SPS i HDZ pokazali kako su – i nakon burnih unutarstranačkih problema i turbulencija (uhićenje, suđenje i smrt Slobodana Miloševića u Haagu, odnosno prevrati na vrhu HDZ-a, koji su kulminirali uhićenjem bivšeg premijera Ive Sanadera) – u stanju konsolidirati redove i privući povjerenje birača. Razlike su u tome što je SPS u Srbiji kontinuirano na vlasti – istina kao mnogo slabiji koalicijski partner – već dva mandata, dok se HDZ od 2000. na ovamo »kontinuirano smjenjivao« na vlasti s SDP-om.

Godine koje su pojeli svadljivci

Zašto ovako dugačak i usporedan uvod da bi se nešto reklo o listi broj 2 na predstojećim parlamentarnim izborima: DS – za pravednu Srbiju? Prije svega zbog toga što se DS (još) nije oporavio od bolesti od kojih su se u opisanim slučajevima izliječili SPS i HDZ, a razlog za to zacijelo se nalazi i u činjenici da – i pored izvanrednih izbora prije dvije godine – DS još drži vlast u Skupštini Vojvodine i malobrojnim lokalnim samoupravama, kao (s)tečevine redovnih izbora prije četiri godine.

Foto: "Hrvatska riječ"

Izvor: “Hrvatska riječ”

Međutim, umjesto da je za to vrijeme (g)radio novi imidž na ruševinama koje je sam napravio, DS se za protekle četiri godine pokazao kao bezlična oporba na republičkoj razini i kao posve nedorasli protivnik SNS-u, prepuštajući mu vlast u brojnim lokalnim samoupravama u kojima je u početku imao čak i nadomoćnu većinu (sjetimo se samo Subotice od prije dvije i pol godine ili nedavnog primjera Bele Crkve kada je do smjene vlasti, naravno na štetu DS-a, došlo nakon fizičkih obračuna u lokalnom parlamentu). Propustio je DS za protekle četiri godine riješiti i još dvije krupne stvari. Prva se – ma koliko iz vrha DS-a govorili suprotno – tiče same stranačke »katarze«, a druga sposobnosti da oko sebe za ove izbore okupe široki krug koalicijskih partnera koji bi – uključujući i nevladin sektor i armiju neodlučnih građana i apstinenata – bili u stanju suprotstaviti se trenutačno najjačoj koaliciji, predvođenom jednom strankom i jednim čovjekom.

Naime, kada je riječ o »mangupima u vlastitim redovima«, prije bi se moglo reći da su oni iz DS-a sami otišli nego što je sama stranka nešto učinila na njihovom udaljavanju (sjetimo se samo primjera Nenada Ivaniševića koji se u Ljaljićevom SDP-u preobrazio u državnog tajnika). Također, DS je sve proteklo vrijeme (iz)gubio i na jalovim unutarstranačkim razmiricama (koje do danas nisu zaliječene), prije svega na relaciji bivši i novi predsjednik, odnosno između Borisa Tadića i Bojana Pajtića. Opterećen je DS i još nekim naslijeđima prošlosti poput nikad do kraja razjašnjene afere s Razvojnom bankom Vojvodine, neprovedenim reformama i kolaboriranjem s tajkunima. (Ima tu, recimo, jedan simpatičan primjer Pajtićeve zaboravnosti da je, kao predsjednik Vlade Vojvodine, prije šest godina prisustvovao otvaranju linije kristalnih gnojiva u subotičkoj »Azotari« za koju je vlasnik Peđa Mališanović od Pokrajine dobio 40 milijuna dinara, pri čemu je linija radila samo tijekom otvaranja, dok se za sudbinu novca ne zna ništa, osim opravdane sumnje da je trajao nešto duže. Upitan, naime, prošle godine od dolje potpisanog »di su novci?« Pajtić je pokazao zabrinjavajuću dozu amnezije riječima da se ne sjeća o čemu je riječ).

I s kakvim, onda, snagama ulazi ova stranka na predstojeće izbore? Najkraći odgovor na to pitanje bio bi: s prirodnim i prepolovljenim. Naime, bez obzira na to o kojoj razini izbora je riječ, DS je pod svoje okrilje prihvatila regionalne, nacionalnomanjinske i jednu (donedavno) »otpadničku« stranku od vlastitih redova (Nova stranka Zorana Živkovića) .

I mjesec dana priprema

Za prirodu teksta u listu poput »Hrvatskoj riječi« svakako je najzanimljiviji sporazum s Demokratskim savezom Hrvata u Vojvodini (DSHV). I ma koliko on formalno bio nastavak suradnje koju je, nakon raskida sa Savezom vojvođanskih Mađara (SVM), započeo bivši predsjednik DSHV-a Petar Kuntić (koja mu je i donijela zastupničko mjesto u Skupštini Srbije u dva mandata), suštinski je ovo ipak druga priča. Druga, prije svega zbog toga što i DS i DSHV uoči ovih izbora svoj savez  – srazmjerno, naravno, svojim objektivnim snagama – grade na ruševinama nekadašnje »moći«. Zvučat će možda (i) pretenciozno, ali čini se kako dolaskom Tomislava Žigmanova na čelo stranke DSHV-u krila iz pepela rastu mnogo brže nego li njegovom neusporedivo jačem koalicijskom partneru. U prilog tome opet se mogu navesti dva osnovna razloga, a koji polazište imaju u jednoj staroj i do sada nedovršenoj priči odnosa između Srbije i Hrvatske. Naime, pitanje parlamentarne zastupljenosti Hrvata u Skupštini Srbije, te nedavnog prijema premijera Aleksandra Vučića predsjednika Srpskog nacionanog vijeća (SNV) u Hrvatskoj Milorada Pupovca Žigmanov je inteligentno i efektno iskoristio izjavama u kojima podsjeća na Sporazum dvije države od prije 12 godina, odnosno na nebrigu o ovdašnjim Hrvatima vlast i u jednoj i u drugoj državi. Samo tim izjavama Žigmanov je poradio na »vidljivosti« DSHV-a kakvu ova stranka nikada nije imala ni u Hrvatskoj, a kamoli u Srbiji (a kakva je u domaćoj javnosti, recimo, posve normalna kada je riječ o Mađarima u Vojvodini, Bošnjacima u Sandžaku ili Albancima na jugu Srbije). Treba, naravno, reći da je na ruku Žigmanovu išla i okolnost što se u Hrvatskoj na vlast vratio HDZ koji je – i ne samo kada je u pitanju položaj ovdašnjih Hrvata – pokazao veliku zainteresiranost za događanja u Srbiji, dajući joj do znanja da će na putu prijema u Europsku uniju u svom zapadnom susjedu imati itekako zainteresiranog, ne samo promatrača nego i aktivnog sudionika u tom procesu.

Vratimo li se sada DS-u, treba reći kako je potpisani koalicijski sporazum bio »umjereno korektan«  prema DSHV-u. Ovo prije svega stoga što 16. mjesto predstavnika DSHV-a na listi koalicije DS – za pravednu Srbiju najvjerojatnije garantira prolazak u Skupštinu Srbije, što je, uostalom, i glavni cilje obje stranke.

Kada je riječ o izborima za Skupštinu Vojvodine, a napose za lokalne izbore (bar u pojedinim sredinama, Vojvodine napose), stvari za ovu koaliciju naizgled možda stoje čak i povoljnije u vezi s osvajanjem zastupničkih i vijećničkih mandata. Međutim, stranka koja (još uvijek) neslužbeno slovi kao glavna i jedina oporba vladajućoj koaliciji, a koja tek treba pokazati je li (i s koliko postotaka) u stanju prijeći izborni cenzus prije svega bi trebala razmisliti o propustima načinjenim ne dok je bila na vrhuncu snage nego u vrijeme kada se potonuće približilo dnu. Kako bi, prije svega zarad vlastite objektivnosti, dobila odgovor na pitanje je li to vrijeme stvar prošlosti ili budućnosti.

 

Zlatko Romić

Tekst je objavljen uz dozvolu nedeljnika „Hrvatska riječ”.

Podelite sa prijateljima:

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljenja. Obavezna polja su markirana *

Upišite tekst *

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne nužno i stavove redakcije portala Magločistač. Na našem sajtu biće objavljeni svi pristigli komentari, osim komentara koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede ili nisu u vezi sa temom članka koji se komentariše. Govor mržnje je definisan Zakonom o javnom informisanju i medijima, koji u članu 75. kaže: „Idejama, mišljenjem, odnosno informacijama, koje se objavljuju u medijima ne sme se podsticati diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, polu, zbog njihove seksualne opredeljenosti ili drugog ličnog svojstva, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo”. Pre nego što budu objavljeni, komentari moraju biti odobreni od strane naših moderatora, pa vas molimo za malo strpljenja.