MJESNE ZAJEDNICE – SADRŽAJ VLASTI 0,5%

MJESNE ZAJEDNICE – SADRŽAJ VLASTI 0,5%

Foto: Magločistač

Autor:

16.07.2015

Kategorija: Politika

Što danas običan građanin može očekivati od mjesne zajednice u kojoj živi? Odgovor je najčešće jednostavan: vrlo malo. Ili gotovo ništa.

A zašto je tomu tako? Odgovor je opet jednostavan: zato što mjesne zajednice skoro da nemaju nikakvu vlast.

A zašto skoro da nemaju nikakvu vlast? Iako naizgled složen, odgovor je opet jednostavan: jer nemaju novca.

A zašto nemaju novca? Odgovor koji slijedi opet je u duhu prethodnih: jer novca nema niti na mnogo višim razinama vlasti.

Što, onda, mjesne zajednice danas imaju? Imaju ono što su formalno i ranije imale: Skupštinu, Vijeće, svoja akta, prostorije, telefon, računalo (toga ranije nije bilo, a nema niti danas baš svugdje), plaćenu tajnicu… i sve ono što je još potrebno da bi se zakonski udovoljilo statusu pravne osobe.

O čemu mjesne zajednice odlučuju? U teoriji: za što neposrednije zadovoljavanje zajedničkih potreba građana, u praksi: gotovo ni o čemu.

Centar 1

Centar 1

Zastanimo malo na ovom dijelu i pogledajmo kako to izgleda, primjerice, u Subotici. Od 37 mjesnih zajednica, 19 ih je gradskih, a 18 izvangradskih. Sve one, kako smo već opisali, imaju svoje prostorije, skupštine, vijeća, tajnice… i po tomu liče jedna na drugu kao i svi sretni brakovi. Formalno, imaju i iste ovlasti – dakle, vrlo male ili bolje rečeno nikakve – a opet postoji ogromna razlika među njima, koje se prije svega odnose na činjenicu nalaze li se one u gradu ili izvan njega. Da bismo dalje nastavili, prosto ne možemo bez pitanja „zašto je tomu tako“? Po skromnom mišljenju dolje potpisanog budućeg analitičara lokalnih prilika, dva su temeljna razloga za to. Prvi se tiče već konstatirane činjenice da mjesne zajednice nemaju novca (o čemu ćemo opširnije malo kasnije), a drugi samog načina izbora rukovodećih tijela u njima. Izbori za mjesne zajednice, naime, gotovo su pa nižerazredna preslika izbora za više razine vlasti, jer se pipci utjecaja političkih stranaka po pravilu završavaju u njima. Drugim riječima, strukturu svake mjesne zajednice u Subotici čine ljudi iz političkih stranaka, a vlast je najvećim dijelom raspodijeljena kao i u lokalnoj samoupravi. Kao rezultat toga imamo puko dvojstvo formalnosti: zadovoljeni su i „volja građana“ i interes političkih stranaka da se nijedna poluga vlasti ne nađe izvan njihove kontrole.

Građani, naravno, plodove svoje volje vide tek nakon izbora, uz čega obavezno ide i pripadajuće zadovoljstvo postignutim rezultatima. O tomu što će se i koliko graditi u kojoj mjesnoj zajednici i tako ne odlučuje njezino rukovodstvo nego lokalna samouprava, što u prijevodu znači da su višepozicionirani političari u Gradskoj kući nadređeni onima u Gajevoj 50 u Subotici ili na Trgu maršala Tita 1 u Bajmoku, primjerice. Tako izgradnja kanalizacije u dvije ulice, nekoliko stotina metara trotoara ili otvaranja vrata u ambulanti i jednima i drugima više služe kao prilika da mediji zabilježe zajednički uspjeh na putu k civilizacijskim tečevinama XXI. stoljeća nego li da se otkrije suština nemoći i besmislenosti postojanja ovakvog oblika teritorijalnog organiziranja. Kako ova tvrdnja ne bi ostala bez potvrde, iz mnoštva konkretnih primjera za ovaj tekst uzet ćemo dva najsvježija koja najzornije svjedoče o moći vlasti unutar mjesnih zajednica.

Novo Selo

Novo Selo

Prvog je u studenome 2014. sam objelodanio član Skupštine mjesne zajednice „Makova sedmica“ Endre Csúszó kada je najavio da će kao vijećnik Saveza vojvođanskih Mađara na sjednici Skupštine grada postaviti pitanje kako je došlo do izmjene u programu uređenja, odnosno izgradnje atarskih putova u njegovoj mjesnoj zajednici? Problem je, naime, bio u tomu što su tijekom tog mjeseca, mimo plana, „greškom” dakle, asfaltirane Ljermontovljeva i Ulica Anke Butorac, jer se za taj posao izdvajaju namjenska sredstva od novca dobivenog od najma poljoprivrednog zemljišta u državnoj svojini i koji je do sada služio isključivo za unapređenje atarskih putova i podizanje vjetrozaštitnih pojaseva. Ipak, nakon što je gradonačelnik Jenő Maglai objelodanio da je za taj propust krivo Ravnateljstvo za izgradnju grada (ne odgovarajući ujedno hoće li za to netko i odgovarati) Csúszó je utihnuo do mjere da o tomu nije htio govoriti niti na izravno postavljena pitanja od strane dolje potpisanog. Rekao je gradonačelnik autoru ovoga teksta, o čemu je govorio i član Gradskog vijeća zadužen za poljoprivredu Simon Osztrogonác, kako se više neće ponavljati praksa da se iz namjenskog novca financiraju osobni interesi. Ovo „osobni interesi” veoma je zanimljivo, jer su obojica dužnosnika lokalne samouprave potvrdili da u „inkriminiranim ulicama” vikendice ili kuće imaju „viđeniji političari”, a jedini koji o tome pojma za javnost nema je upravo član Skupštine Mjesne zajednice „Makova sedmica”!

Drugi, isto tako zanimljiv primjer tiče se odluke Skupštine grada da u 2015. izdvoji 31,6 milijuna dinara za početak gradnja kazališta u Čantaviru! Osim što su poznata obrazloženja i lokalnih vlasti koliko je jedna ovakva institucija prijeko potrebna stanovnicima Čantavira i oporbe nije li ipak prije toga potrebno izgraditi trotoare kako ljudi na kazališne predstave (kasnije možda i u operu ili na balet, tko zna) ne bi dolazili blatnih cipela, u javnosti se za sada nije pojavila informacija je li Skupština Mjesne zajednice „Čantavir” o tomu raspravljala. Stanovnike, kao niti na „Makovoj sedmici” ili u bilo kojoj drugoj mjesnoj zajednici ionako nitko ni za što ne pita.

Makova sedmica

Makova sedmica

A da mjesne zajednice, kao i brojni izvođači jedne poznate pjesme, imaju „pun buđelar para” i raspoloženje bi zacijelo bilo drugačije. Međutim, kada prosječan godišnji proračun „za funkcioniranje” mjesnih zajednica iznosi toliko koliko i hrana robu da bi ostao na životu i kada se kupovina računala ili popravak krova na njima tretira kao investicija, onda je jasno s kolikom vlašću raspolažu. Istina, osim opisanih incidenata – koji zapravo otkrivaju suštinu zadovoljenja „interesa građana” – mjesnim zajednicama je na raspolaganju, i to im za sada nitko ne brani, još jedan način kako doći do novca: samodoprinos. Mjesne zajednice „Novo selo” i „Aleksandrovo” živi su primjer kako ta ideja o napretku koji kreće iz mikro sredine i danas postoji. Istina, u „Novom selu” bilo je pokušaja referendumskog obaranja odluke još iz devedesetih godina prošlog stoljeća i tisućljeća, ali niti preko 80% građana koji su bili za ukidanje ovog nameta nije bilo dovoljno, jer na glasovanje nije izašlo preko 50% građana, pa su oni, po logici „tko šuti, odobrava”, automatski ubrojani u kategoriju onih koji su protiv ukidanja samodoprinosa. Uzgred rečeno, niti našim niti mnogim drugim zakonodavstvima toliki izlazni postotak nije predviđen čak niti za izbor predsjednika države!

Konačno, u zaključku ovog smatranja na pitanje kolika je, onda, vlast što ih imaju mjesne zajednice, aproksimativan odgovor mogao bi biti: 0,5%! Znatno niži od Skupštine stanara, jer oni najčešće promptno riješe kvar u liftu ili promijene žarulju u hodniku. U tišini, i bez kamera.

 

Zlatko Romić

Tekst preuzet sa portala Diurnarius

Podelite sa prijateljima:

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljenja. Obavezna polja su markirana *

Upišite tekst *

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne nužno i stavove redakcije portala Magločistač. Na našem sajtu biće objavljeni svi pristigli komentari, osim komentara koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede ili nisu u vezi sa temom članka koji se komentariše. Govor mržnje je definisan Zakonom o javnom informisanju i medijima, koji u članu 75. kaže: „Idejama, mišljenjem, odnosno informacijama, koje se objavljuju u medijima ne sme se podsticati diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, polu, zbog njihove seksualne opredeljenosti ili drugog ličnog svojstva, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo”. Pre nego što budu objavljeni, komentari moraju biti odobreni od strane naših moderatora, pa vas molimo za malo strpljenja.