LISTE NACIONALNIH MANJINA U PREDIZBORNOJ KAMPANJI: VOLJNI KOMPROMISI I IZNUĐENI PRINCIPI

Dok jednoj mađarskoj i dvjema bošnjačkim strankama prošlost (pa ni sadašnjost) SNS-a nije prepreka za suradnju s bivšim radikalima, čini se kako se principijelnost ostalima nametnula kao jedini izbor

Biti manjina nezahvalna je, specifična i odgovorna uloga čak i u vlastitom domu, a da ne govorimo o društvu poput našega. Pred tobom se, naime, kao manjincem, mnogo češće nego pred većinom nađe nimalo ugodan izbor: kompromis ili princip. Prvi zarad ostvarenja interesa, a drugi zarad očuvanja obraza. Kako smo već rekli, nijedan od ta dva izbora nije nimalo ugodan.

S takvih polazišnih pozicija, uostalom kao i dvadeset i kusur godina unazad, stranke (a dobrim dijelom i pripadnici) nacionalnih manjina kreću i u predstojeće izbore. S obzirom na brojnost i organiziranost najdominantnije su svakako dvije: iz redova mađarske i bošnjačke zajednice. Sve ostale ili su dio neke koalicije ili, ukoliko nisu politički organizirani, pripadnici nacionalnomanjninskih zajednica će se opredjeljivati između za sada deset postojećih lista.

Rent a brak

Pođimo najprije od mađarske zajednice, čiji najveći broj pripadnika živi u Vojvodini. Od pet-šest postojećih stranaka, Savez vojvođanskih Mađara (SVM) od svog je osnutka (1994.) od tadašnje (jedino postojeće) Demokratske zajednice vojvođanskih Mađara (DZVM) do današnjih dana preuzeo ulogu neprikosnovenog političkog lidera ove zajednice, koji je na svim dosadašnjim izborima dobivao uvjerljivo najviše glasova. Takav rejting ova stranka potvrdila je i uoči izbora 24. travnja, jer je još 12. ožujka predala izbornu listu (koju je Republička izborna komisija i potvrdila pod brojem 6) i to kao prva iz redova nacionalnomanjinskih političkih organizacija. Kao što je poznat redni broj pod kojim će Vajdasági Magyar Szövetség – Pásztor István nastupiti na izborima, poznato je i njihovo postizborno opredjeljenje koje je, kao opće načelo, naznačeno u uvodu teksta. Predsjednik SVM-a István Pásztor u više je navrata svojim izjavama pokazao otvorenu spremnost za kolaboraciju sa Srpskom naprednom strankom (SNS), pokazujući na taj način ne samo da je između kompromisa i principa izabrao ovo prvo nego da je valjda i jedini sudionik na izborima koji je unaprijed proglasio pobjednika. Kako bi, valjda, bio jasniji (ili uvjerljiviji, svejedno) predsjednik SVM-a je nedavno izjavio kako više ne planira suradnju s Demokratskom strankom (DS) i Ligom socijaldemokrata Vojvodine (LSV), uz pomoć kojih je četiri posljednje godine obavljao funkciju predsjednika Skupštine Vojvodine. Uostalom, dovoljno je samo otići na službene stranice ove stranke, pa se, čak i na temelju naslova, uvjeriti u to kojoj se strani SVM bezrezervno priklonio (od »Realno je da sarađujemo sa SNS«, preko »Verujem Vučiću jer neke stvari ne mogu da se guraju pod tepih«, do »Zaprepašćen sam izjavom Bojana Pajtića«). Ima tu i onih (izjava) koje će svakako poslužiti kao amortizeri ovako otvorene SVM-ove potpore stranci čiji su lideri prije manje od 20 godina bili promoteri otvorene antimanjinske kampanje, poput one ministra vanjskih i vanjskoekonomskih poslova Mađarske Pétera Szíjárta kako upravo »SVM povezuje dve vlade« (mađarsku i srpsku, prim. a.), kao i onih koji za cilj imaju omalovažavanje ili optuživanje protivnika, poput izjave povjerenika Predsjedništva SVM-a Károlya Pála da »DS pomaže Mađarskom pokretu«. Prva, naravno, osim što preko visokog tijela matične države uvjerava ovdašnje pripadnike mađarske zajednice da je suradnja sa SNS-om »u redu« pokazuje i odnos snaga unutar same zajednice, a druga, izjednačavanjem DS-a i Mađarskog pokreta (MP) od dojučerašnjih partnera i prijatelja pravi otpadnike.

Kada smo već kod MP-a, recimo kako se sve više čini da je početni elan ovog pokreta svoj maksimum dostigao na osnivačkoj skupštini 20. kolovoza prošle godine. Naime, od odluke MP-a na drugoj sjednici (27. veljače) da izlaze na izbore prošlo je skoro mjesec i pol, a njihove liste na službenoj stranici RIK-a za sada nema (prema neslužbenim informacijama, do sada je prikupljeno nešto više od osam tisuća od potrebnih deset tisuća potpisa). Tako se i izjava člana Privremenog upravnog tijela Pétera Kókaija kako mu je »teško zamisliva suradnja MP-a sa SNS-om« više može promatrati kao iznuđena, s obzirom na to da je »brak već dogovoren« (između SVM-a i SNS-a, naravno) nego li kao stvar principa, odnosno ideološkog opredjeljenja članova ovog pokreta (iako ima dosta onih koji tvrde kako je upravo suradnja sa SNS-om jedan od bitnih razloga raskola unutar SVM-a). Ono što MP-u također ne ide u prilog, bez obzira na to što se u njemu nalazi veliki broj bivših visokorangiranih ili uglednih članova SVM-a, svakako je činjenica da se za proteklih godinu dana (otkako su se pojavili u javnosti) organizacijski nisu uspjeli proširiti izvan Subotice (i dijelom Sente), a to znači i ojačati sferu svog utjecaja. To što je SVM kao partnere dobio DSVM i Stranku mađarskog jedinstva (SMJ), dok je MP-u »pripala« DZVM više je stvar povratka, odnosno pridobijanja novih glasova nego što dva najjača takmaca (naravno, pod uvjetom da MP uspije prikupiti dovoljan broj potpisa za listu) na njih kasnije realno i računaju. U svakom slučaju sami akteri odredili su ovu logiku: glasaš li za SVM, glasao si za SNS; glasaš li za MP, glasaš protiv SNS-a.

Principi i(li) njihova naličja

Iako s mnogo manje poznatih detalja (bar ovdašnjim čitateljima), nešto slično poput vojvođanskih Mađara odvija se i među Bošnjacima u Sandžaku. Naime, od 10 do sada potvrđenih u RIK-u, dvije su iz ovog dijela Srbije: Muamer Zukorlić –Bošnjačka demokratska zajednica Sandžaka (broj 8) i SDA Sandžaka – DrSulejman Ugljanin (broj 9).Stoga će vjerojatno, poput opisanih primjera SVM-a i MP-a, danom približavanja izbora i (o)davni sukob muftije i bivšeg ministra bez portfelja zasjeniti njihova zalaganja za prava Bošnjaka, autonomiju (pa čak i težnje za državom) Sandžaka. Da materijala za takvo što imaju, još ranije su pokazali obojica: Zukorlić prilično neuvijenim optužbama da Ugljanin surađuje s Bezbednosno-informativnom agencijom (BIA), a Ugljanin državu da je »od Pinocchia napravila Frankensteina« kog može biti (zlo)upotrijebiti da bi se u njoj izazvala kriza. Međutim, bez obzira na »sličnost po podijeljenosti« već i na temelju ovih nekoliko redova da se primjetiti ogromna razlika i kada su u pitanju ciljevi, a napose taktika i metode dolaska do njih između vojvođanskih Mađara s jedne i sandžačkih Bošnjaka, s druge strane. Nastavimo li ovim stilom, možemo reći i ovo: bez obzira na razlike, Zukorlić svojom nedavnom izjavom da ne isključuje sudjelovanje u vlasti (ukoliko uđe u Skupštinu Srbije) samo potvrđuje ono što je zajedničko i Ugljaninu i Pásztoru: spremnost na kompromis, pri čemu, naravno, nije isključeno da će u slučaju neuspjeha jedan drugome (Zukorlić Ugljaninu, ili obratno) upravo taj argument poturati pod nos kao (ljudski) grijeh.

Jedna od rijetkih stranaka koja drži do principa (ili joj je on, baš kao i MP-u jednostavno jedini izbor) svakako je Demokratski savez Hrvata u Vojvodini (DSHV). Naime, i prije no što je obznanio da ulazi u koaliciju s DS-om, ovaj se savez – bar iz pozicije većine Hrvata u Vojvodini – činio nekako najprirodnijim, da ne kažemo i jedinim mogućim. Naime, za razliku od SVM-a, koji je već odavno kod svog biračkog tijela uspio izbrisati tragove prošlosti lidera i (dobrog dijela) članstva SNS-a, pakt DSHV-a i SNS-a vjerojatno bi bio sklopljen uz mnogo više obostranih rizika. Istina, takav jedan »projekt« već smo imali u Skupštini grada Subotice kada je DSHV 2013. napustio koaliciju s DS-om i ostao u vlasti sa SVM-om i SNS-om. Međutim, teško je zamisliv rizik SNS-a da svojoj armiji glasača objasni prisustvo Hrvata na svojoj listi (na kojoj se ne nalaze niti puno im miliji Bunjevci) kao i DSHV-a da – čak i zarad kompromisa, odnosno sudjelovanja u vlasti – uvjeri vojvođanske Hrvate da su retorika i postupci bivših radikala stvar prošlosti, odnosno grijesi (iz) mladosti.

Ali, koliko je god odnos SNS-a i DSHV-a stvar principa, toliko je, valjda, i jasna stvar kada je u pitanju odnos naprednjaka i posljednje (106.) registrirane stranke u Srbiji (koncem prošle godine) pod nazivom – Slovaci napred! Rumunji, Rusini, Česi, Nijemci… za sada: čekaj!

Zlatko Romić

Tekst je objavljen uz dozvolu nedeljnika „Hrvatska riječ”.