ZLATKO ROMIĆ: DUGA I BOGATA TRADICIJA PODANIČKOG I SLUGANJSKOG NOVINARSTVA U SRBIJI

ZLATKO ROMIĆ: DUGA I BOGATA TRADICIJA PODANIČKOG I SLUGANJSKOG NOVINARSTVA U SRBIJI

Izvor: treadingmyownpath.com

Autor:

14.10.2016

Kategorija: Društvo

Odnos medija na većinskom jeziku prema vlastima u Srbiji je podanički i sluganjski, čemu je glavni uzrok strah od njihove moći. Pri tome treba reći da kod velikog broja urednika i novinara u takvim medijima ne postoji niti empatija niti elementarno razumijevanje, a samim tim niti volja za dubljim ulaženjem u probleme građana različitih od većine

[divide icon=”circle” width=”medium”]

Izvor: mreza.tv

Izvor: mreza.tv

Da je povijest podaničkog i sluganjskog novinarstva u Srbiji duga i bogata govorio sam i pisao više puta. Zapravo, ta se tradicija na ovim prostorima odvija u kontinuitetu, pokazujući u novije doba da je sposobna prilagoditi se svim oblicima modernog vremena. Nepotrebno je na ovom mjestu podsjećati na političku unificiranost izvještavanja svih medija u vrijeme Titove Jugoslavije, kao što je nepotrebno i podsjećati na udarnu stranu „Politike“ („Pobunjenici sve bliže Kinshasi“) u vrijeme masovnih građanskih prosvjeda uoči pada režima Slobodana Miloševića 2000. Ali, potrebno je za ovu temu osvrnuti se na odnos medija u Srbiji prema manjinama kako bi se došlo do zaključka da tu nije riječ samo o podaništvu i sluganjstvu nego i da se ta servilnost gotovo redovito obogaćuje i vlastitim idejama.

Za početak, recimo da u Srbiji, kao uostalom i u svim društvima, postoje brojne manjine: nacionalne, vjerske, rasne, manjine po svom seksualnom opredjeljenju, one koje su to zbog mentalne ili tjelesne hendikepiranosti itd. Za početak, recimo i to da je odnos prema tim kategorijama stanovništva – i sa stajališta provedbe zakona i sa stajališta stanja ljudskih prava – najblaže kazano problematičan, a najčešće prikriveno ili otvoreno negativan. Ova tvrdnja podjednako se odnosi i na državna tijela, medije i najveći dio javnosti.

Kada je riječ o nacionalnim manjinama, a ovaj skup to vjerojatno najviše zanima, odnos medija na većinskom jeziku u Srbiji je, kako sam već rekao, najblaže kazano – problematičan, pri čemu treba reći da i tu postoje velike razlike: od otvorene netrpeljivosti i govora mržnje, pa do statusa podobne, ponekad i povlašćene manjine, što sve otkriva maćehinsku narav države prema pripadnicima manjinskih grupa.

Izvor: zeda.ba

Izvor: zeda.ba

Prije no što pođemo od pojma otvorene netrpeljivosti i govora mržnje, treba reći da sva istrživanja unazad četvrt stoljeća, dakle od raspada Jugoslavije, pokazuju kako su Albanci i Hrvati najomraženije nacije koje žive u Srbiji. Razlika u tome tko se nalazi na prvom, a tko na drugom mjestu uvjetovana je samo trenutačnim odnosima Srbije s njihovim matičnim državama koji, treba li to uopće i reći, od osamostaljenja Hrvatske i Kosova, a s Albanijom valjda i nikada, nisu bili primjer dobrosusjedstva. Iako bi uloga medija u takvim odnosima – i to na svim stranama, ne samo u Srbiji – trebala biti posrednička, dakle najmanje što se očekuje objektivna, ona je, uz časne i malobrojne izuzetke, sve samo ne to. Ovo je posebno zabrinjavajuće ne samo zbog toga što se snaga pokazuje nad slabim i ranjivim kategorijama stanovništva i ne samo zbog toga što se svakodnevno pokazuje da svaka hulja svoju bolesnu mržnju prema Drugome može javnosti servirati kao „novinar“ nego posebno stoga što sve to prolazi bez odgovarajućih reakcija državnog tužitelja i sankcija državnih tijela. Na taj se način ne samo dodatno ohrabruju već spomenute hulje-novinari-mrzitelji nego se, što praksa svakodnevno potvrđuje a istraživanje svjedoče, u većinskoj javnosti ukorjenjuju ionako duboki stereotipi, predrasude, pa i otvorena mržnja prema određenima nacijama. Kako, nego kao otvorenu netrpeljivost ili govor mržnje okarakterizirati upotrebu uvredljivih ili pogrdnih izraza „ustaše“ (i to ne samo za hrvatske vlasti nego nerijetko i za čitav narod) ili „Šiptari“ (bez ustezanja za sve Albance s Kosova)  u dijelu medija na većinskom jeziku, u čemu prednjače dnevnici „Informer“ i „Kurir“? Primjera je toliko da ću navesti samo jedan. Naime, nedavno istraživanje Saveta za štampu pokazalo je da je spomenuti „Informer“ za šest mjeseci Kodeks novinarstva pogazio čak 763 puta! Istraživanje je provedeno na osam dnevnih listova u Srbiji, pri čemu je „Srpski telegraf“ Kodeks povrijedio 709 puta, već spomenuti „Kurir“ 638, „Alo“ 459, „Blic“ 398, „Večernje novosti“ 142, građanski opredijeljen „Danas“ 43 i uvijek vjerna vlasti „Politika“ 39 puta. U izvještaju se kao glavne značajke navodi kako „novinari najtiražnijih tabloida pretpostavke ili nagađanja i impresije predstavljaju kao činjenice, žele da šokiraju i uznemire, krše prava dece i pravo na privatnost, a znaju i da se uključe u policijsku istragu, prete ili pokreću hajke“. E sad, ako ovakvu ocjenu o stanju medija (i to samo tiskanih) iznese strukovno tijelo, nije teško zamisliti da su „uje“, „šipci“ i „balije“ ušli u svakodnevni rječnik kojim dobar dio većinske populacije obavlja komunikaciju na temu Hrvata, Albanaca ili Bošnjaka.

„Tretman“ Hrvata, Albanaca i Bošnjaka u Srbiji nije mnogo bolji niti kada je riječ o takozvanim umjerenijim medijima, počevši od republičkog javnog servisa, pa do najvećeg dijela novina. Taj odnos uglavnom je ignorantski, a taj pojam kazuje sve: o spomenutim kategorijama stanovništva, o njihovim problemima, aktivnostima ili bilo čemu drugom se ne govori niti piše. Iznimke su, naravno, susreti visokih državnih dužnosnika kada većina medija svoje članke i priloge kreira sukladno rezultatima razgovora ili aktualnih odnosa država, najčešće bez imalo kritičkog ili analitičkog pristupanja problemima. Ako se tu još nađu i pripadnici određene manjine, pa, Bože moj, i o njima se procijedi koja riječ, uz obaveznu usporedbu s položajem Srba u zemlji s čijim se predstavnicima susretnu ovdašnji dužnosnici. Zanimljivo, uz sve ignoriranje, vojvođanski Hrvati u crnim kronikama ne nazivaju se pogrdnim imenima, vjerojatno stoga što i priroda prekršaja koji počine ne daje povoda za takvo što.

Izvor: blog.beruby.com

Izvor: blog.beruby.com

A s povodom ili bez njega u rečenim crnim kronikama u dijelu medija na većinskom jeziku, bar kada je riječ o Albancima, izraz „Šiptar“ se gotovo odomaćio. No, niti to nije najgore, jer Romi, kao također visokopozicionirana manjina na ljestvici omraženih, u najvećem broju slučajeva uz ime i prezime, odnosno inicijale, opis djela koje su počinili u tekstu obavezno dobiju i nacionalnu pripadnost. Tu treba reći da isti „tretman“ imaju i pripadnici malih vjerskih zajednica, za koje se u javnom govoru u Srbiji gotovo redovito upotrebljava termin „sekte“. Ali, i pored svog dugogodišnjeg „statusa“ kog imaju, pripadnici romske zajednice se u medijima na većinskom jeziku ponekad znaju prikazati i u afirmativnom svjetlu, o čemu Hrvati, Albanci i Bošnjaci za sada mogu samo sanjati. Ovakav pristup „problematici“ najočitiji je prigodom obilježavanja Svjetskog dana Roma (8. travnja), a novinari pojedinih medija, poput donedavno Radio-televizije Vojvodine ili dnevnika „Danas“, i mimo programa „Dekade Roma“ znali su se sami zaputiti u rubna naselja i popričati s ljudima o njihovim problemima.

Ostale nacionalne manjine – poput slovačke, rumunjske, rusinske,  ukrajinske, crnogorske i drugih – u medijima na većinskom jeziku gotovo da nisu ni zastupljeni, što je blisko zaključu da u svakodnevici oni u javnom životu ne postoje. S jedne strane, to je vjerojatno za njih i dobro, jer ni izbliza nisu izloženi pogrdama, pritiscima, pa čak i napadima (više puta na pekare Albanaca u Vojvodini, recimo, gdje je također izostala iole ljudska reakcija većine medija na srpskom jeziku). S druge strane, oni – kao i pripadnici hrvatske, albanske i bošnjačke manjine „kad se situacija smiri“ (a takve su situacije rijetke, jer su odnosi Srbije s bar jednom od matičnih im država loši) – „uživaju u miru ignoriranja“. A to je, priznat ćemo, daleko od idile uređenog društva.

Ima, kako smo ranije rekli, i manjina prema kojima se država, a samim tim i mediji na većinskom jeziku, naizgled odnosi nježno, gotovo majčinski. Po pravilu to su nacije koje su državnoj politici poslužile za cijepanje od one kojoj izvorno pripadaju ili su jednostavno iskopane za jednokratnu uporabu. Stoga i ne čudi kada se u medijima na većinskom jeziku o pripadnicima bunjevačke, vlaške ili goranske zajednice – čiji predstavnici i bez pitanja ističu svoju lojalnost državi i svaki drugi oblik (verbalnog) patriotizma – govori i piše afirmativno, kao što ne čudi ni što si je predsjednik Srbije Tomislav Nikolić za posjeta Subotici prije dvije godine dao za pravo definirati tko jesu, a tko nisu Bunjevci. On je, zapravo, samo nastavio provedbu davno započete državne politike množenja manjina njihovim dijeljenjem: Bunjevaca i Šokaca od Hrvata ili Vlaha od Rumunja uz istodobno odricanja tog istog prava Crnogorcima, a nerijetko i Bošnjacima.

Forrás: forwardmotioncareers.com

Izvor: forwardmotioncareers.com

Iako je antagonizam prema Mađarima – kao najvećoj nacionalnoj manjini u Srbiji – dugo u medijima na većinskom jeziku, napose u vrijeme ratova devedesetih, bio skoro ravan kao i prema Hrvatima (čemu je ključni razlog vjerojatno bio neodazivanje na „mobilizaciju“, odnosno manjak „patriotizma“), situacija se odnedavno preokrenula za 180 stupnjeva. Naravno, kao i u svim ranije navedenim slučajevima, nije teško pogoditi da je „ljepšem pisanju“ o Mađarima pridonijela politika, i to ona koju skupa provode premijeri dvije države Aleksandar Vučić i Viktor Orbán. Harmonični odnosni vladajuće s najvećom strankom vojvođanskih Mađara, s kojom su uostalom i u koaliciji na svim razinama, donio je medijski mir u domove vojvođanskih Mađara. Iz kojih se sveći broj njih iseljava.

Konačno, iako se nismo bavili odnosom prema drugim manjinskim kategorijama stanovništva, slobodno možemo parafrazirati misao s početka: odnos medija na većinskom jeziku prema vlastima u Srbiji je podanički i sluganjski, čemu je glavni uzrok strah od njihove moći (moći vlasti, ne medija, naravno). Pri tome treba reći da kod velikog broja urednika i novinara u takvim medijima ne postoji niti empatija niti elementarno razumijevanje, a samim tim niti volja za dubljim ulaženjem u probleme građana različitih od većine. Takav odnos kao posljedicu ima opisano stanje, a tko ne vjeruje neka dođe na nekoliko dana kod nas, pokupuje sve novine i pogleda sve „realityje”, „talk-showove”, uključujući i razgovore s dužnosnicima i političarima kao i skupštinske prijenose, pa neka sam donese zaključak. Ali, neka nakon toga izabere manjinsku kategoriju kod koje će otići i porazgovarati s njihovim pripadnicima o tome koliko je većina upoznata s njihovim specifičnostima i koliko za to pokazuje zanimanje. Uključujući i državu.

 

Govor Zlatka Romića, novinara lista Hrvatska riječ i portala Magločistač u Budimpešti povodom 25 godina postojanja Hrvatskog glasnika u Mađarskoj, na temu zastupljenost i tretman manjinskih zajednica u medijima na jeziku većine.

 

TAGOVI:
Mediji

Podelite sa prijateljima:

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljenja. Obavezna polja su markirana *

Upišite tekst *

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne nužno i stavove redakcije portala Magločistač. Na našem sajtu biće objavljeni svi pristigli komentari, osim komentara koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede ili nisu u vezi sa temom članka koji se komentariše. Govor mržnje je definisan Zakonom o javnom informisanju i medijima, koji u članu 75. kaže: „Idejama, mišljenjem, odnosno informacijama, koje se objavljuju u medijima ne sme se podsticati diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, polu, zbog njihove seksualne opredeljenosti ili drugog ličnog svojstva, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo”. Pre nego što budu objavljeni, komentari moraju biti odobreni od strane naših moderatora, pa vas molimo za malo strpljenja.