Viktorija Aladžić: Izazovi budućnosti – Virusi i kuća u Ulici braće Radić 22

Viktorija Aladžić: Izazovi budućnosti – Virusi i kuća u Ulici braće Radić 22

Fotografija na kojoj se sa leve strane vidi deo prizemne kuće koja se nalazila u Ulici braće Radića 22 iz 1988. godine (Foto: Viktorija Aladžić)

Objavio: Magločistač

30.04.2020

Kategorija: Društvo , Stav

Prizemna kuća u Ulici braće Radić 22 se razvijala najmanje 215 godina, svedočeći o jednom načinu života kakav se donedavno odvijao u Subotici, a porušena je jednim zahvatom i potpuno je izmenjena koncepcija života na toj parceli.

[divide icon=”circle” width=”medium”]

Maleni virus na mnogo načina odredio je našu sadašnjost, a sasvim sigurno diktiraće mnoge promene koje će se dešavati u našoj budućnosti. Ono što će sa aspekta gustine naseljenosti morati da se revidira jeste broj stanovnika po kvadratnom kilometru iliti kvadratnom metru. Ako zamislimo da je u okolnostima opasnosti od zaraze od korona virusa preporučljivo držati se rastojanja od 1,5 metra između ljudi da bi se u najvećoj mogućoj meri smanjila mogućnost prelaska virusa sa jedne osobe na drugu, moraće mnogi standardi i pravilnici, koji se odnose na projektovanje spoljašnjih i unutrašnjih prostora, veoma ozbiljno revidirati.

Šta će se, na primer, dešavati sa liftovima u kojima je do sada moglo maksimalno da se smesti šest osoba? Površina ovakvih liftova morala bi biti namenjena prevozu samo jedne osobe. Šta se dešava sa razmakom polica u samoposluzi? Neretko razmak ovih polica jedva da je veći od 80 cm. Ukoliko između polica žele da se mimoiđu dve osobe, neće biti moguće održati rastojanje od 1,5 metra. Da li to znači da ćemo morati menjati veličine mnogih javnih objekata, sportskih hala, amfiteatara, bioskopa, spoljašnjih javnih prostora, širine pešačkih staza, širine hodnika u objektima, veličine javnih toaleta…? Šta će se sada dogoditi sa trendom izgradnje sve većih i viših objekata, čije visine u velikim svetskim zgusnutim centrima prelaze stotinu spratova u kojima rade i borave desetine hiljada ljudi?

U urbanizmu postoje dve tendencije kretanja stanovništva kada je gustina naseljenosti u pitanju. Jedna je povećavanje gustine naseljenosti na malom prostoru centara velikih gradova, koje se uglavnom dešava do tačke u kojoj uslovi stanovanja i rada postaju toliko loši, da se ovaj trend obrne i stanovništvo počinje da teži izmeštanju na periferiju. Naravno, proces u stvarnosti nije ovako jednostavan, ali je to njegova suština. Trend migracija stanovništva poslednjih decenija išao je u pravcu od sela prema gradu, i od urbanizovanih prostora manje gustine ka urbanizovanim prostorima veće gustine. Ovako grupisanje stanovništva bilo je opravdano i sa aspekta veličine ljudske populacije na planeti Zemlji, jer bi se, kada bi svaka porodica na planeti stanovala u individualnoj kući, drastično povećala površina urbanizovanih prostora, te bi neophodna infrastruktura postala veoma skupa i neodrživa. Povećanjem površine gradova ugrožavaju se poljoprivredne površine i ostaci onoga što se nekada moglo nazivati prirodom. Dakle, nalazimo se naizgled u nerešivoj situaciji. Povećanjem gustine stanovništva povećava se opasnost od brzog i lakog širenja zaraze, smanjenjem gustine stanovnika ugrožavaju se neophodni resursi za život, kao i mogućnost održavanja sadašnjeg standarda života, kada je u pitanju infrastruktura.

Kako se ovaj trend odražava na naš subotički mikroprostor? Kod nas je prisutan trend investitorskog planiranja i investitorskog urbanizma gde se insistira na rušenju individualnih porodičnih kuća u centru grada i izgradnji višespratnih stambenih objekata, uz tvrdnje da je velika potražnja stanova. Istovremeno, grade se stanovi sve manjih prostorija i površina, jer je glavni cilj ostvarenje što većeg profita po kvadraturi stana. Nedostaci ovakvih stambenih prostora upravo su pokazali svoje pravo lice proteklih nedelja u kojima su porodice sa decom, stari ljudi, građani Subotice, ostali više dana zarobljeni u svojim malim kvadraturama stanova usled uvođenja policijskog časa.

Sa druge strane, broj stanovnika u Subotici se nije menjao decenijama, te postoji veliki broj praznih kuća, ili velikih kuća u kojima su staračka domaćinstva, domaćinstva u kojima stanuje jedna do dve osobe. To znači da u Subotici ima dovoljno stambenog prostora, samo je loše raspoređen. Stambena politika morala bi ozbiljno da se preispita. Mladim parovima sa decom trebalo bi pomoći da svoje stambene probleme ne rešavaju kupovinom minijaturnog stana, sa minijaturnim sobama, u kojima će podizati svoju decu kao u koterima za piliće, već kupovinom kuća pristojne veličine, sa dvorištima, u kojima njihova deca mogu pravilno da se razvijaju i rastu. Jer veličina našeg grada i broj njegovih stanovnika to omogućava. Trendovi posle pandemije trebalo bi da se menjaju u mnogim oblastima.

Fotografija zgrade u Ulici braće Radić 22, 2020. (Foto: Viktorija Aladžić)

Ali da se spustimo sada na sledeći nivo mikroprostora, na zgradu pod brojem 22 u Ulici braće Radić koja je izgrađena 2014. godine. Prizemna ugaona kuća koja se ovde ranije nalazila bila je valorizovana kao objekat bez vrednosti, te je porušena i na njenom mestu izgrađen je trospratni objekat sa potkrovljem, koji se ni na koji način ne uklapa u ambijent Ulice braće Radić. No u istoriji Ulice braće Radić ova parcela krije zanimljivu priču. Prizemna seoska kuća nalazila se na parceli na kojoj se danas nalazi zgrada u Braće Radić 22 još 1799. godine, što se može videti na karti grada inžinjera Vlašića (Istorijski arhiv Subotice, F:3, 3.2.1.1.). Godine 1838. bila je u vlasništvu Marije Lučić, udovice Antala Karvazi (Karvázi Antal). Prema upisima u katastarske knjige iz 1838. godine, Marija je kuću prodala 1839. godine Lerincu Ulrik (Ulrik Lőrinc), koji je parcelu odmah preprodao Antunu Vojniću. Na parceli se tada nalazila ista seoska kuća koja je zabatom bila orjentisana prema današnjoj Ulici braće Radić, i jedan pomoćni objekat pozicioniran uz regulacionu liniju današnje ulice Zaharija Orfelina.

Projekat osnove dogradnje kuće Josipa Ivića iz 1872. godine (IAS, 3491/polg. 1872)

Sledeći vlasnik parcele i kuće bio je Josip Ivić, koji je 1872. godine predao molbu da na ovoj parceli dogradi seosku kuću. Pored molbe sačuvan je i originalni projekat na kojem arhitekta nije bio potpisan (IAS, 3491/polg. 1872). Ovom dogradnjom seoska kuća je pretvorena u građansku kuću „L“ osnove. To je bio uobičajeni postupak povarošenja grada i povarošenja seoskih kuća. Skromna dogradnja stare seoske kuće obuhvatala je dve sobe orijentisane prema Ulici braće Radić i jednu prostoriju koja je definisana kao soba ili prodavnica, na samom uglu. Iz prodavnice se ulazilo u još jednu sobu orijentisanu prema ulici Zaharija Orfelina. Sa dvorišne strane kuće pružao se hodnik iz koga se ulazilo u kuhinju. Dograđeni deo kuće nije u projektu imao fizičku vezu sa starim delom postojeće seoske kuće.

Nakon toga je vlasnik kuće bio Agoston Ilgen (Illgen Ágoston) koji je 1897. godine podneo molbu da izvrši adaptaciju kuće prema projektu Geze Kocka (Koczka Géza), gde vidimo sada već razvijenu osnovu “L” kuće sa dva niza prostorija u delu kuće orjentisanom prema Ulici braće Radić i jedan niz prostorija prema ulici Zaharija Orfelina, sa tremom orjentisanim prema dvorištu. Projektom je predviđena i adaptacija pomoćnog objekta sa podrumom u dnu parcele (IAS, F:2, ép. eng. I kör 22/1897). U projektu se vidi da je na uglu kuće i dalje bila zadržana prodavnica. Što znači da se vlasnik ili sam bavio nekim poslom koji je obavljao u ovoj prostoriji, ili je prostoriju iznajmljivao.

Prema Maluševljevom adresaru Subotice iz 1906. godine, vlasnik kuće je bio Ferenc Landović. U adresaru je navedeno da je Ferenc bio krčmar, a krčma se nalazila na ovoj adresi. Landović je osim toga posedovao prizemnu kuću u Braće Radića 34, koja je izgrađena prema projektu Matije Šalga iz 1911. godine u stilu secesije. Kuća pod brojem 34 je u međuratnom periodu podignuta na sprat, a secesijska dekoracija je oljuštena sa fasade. Na starim razglednicama Korzoa može se videti, da se restoran Ferenca Landovića nalazio na uglu Prokešove palate između Korzoa i ulice Đure Đaković.

Prizemna kuća u Ulici braće Radić 22 se razvijala najmanje 215 godina, svedočeći o jednom načinu života kakav se donedavno odvijao u Subotici, a porušena je jednim zahvatom i potpuno je izmenjena koncepcija života na toj parceli. Ne treba zaboraviti da je broj stanovnika Subotice početkom 20. veka bio skoro isti kao danas, a da stanovnicima tadašnje Subotice nisu trebali soliteri da bi zadovoljili potrebe stanovništva za stambenim prostorima. Tendencije i urbana kretanja koja važe za velike aglomeracije i gradove, ne bi trebalo da važe za male gradove kao što je Subotica, i ne bi trebalo da se nameću stanovništvu malih gradova.

 

Autorka je arhitektica i vanredna profesorka na Građevinskom fakultetu u Subotici i istraživačica graditeljskog nasleđa Subotice.

Članak je nastao u okviru serijala tekstova “Skitam, slikam, mislim, pišem” koji se objavljuje na portalu Magločistač.

Povezani članci:

VIKTORIJA ALADŽIĆ: KAKO SU SE FRANCUSKI RESTORAN I ENGLESKI GLOB TEATAR SUSRELI U SUBOTICI

VIKTORIJA ALADŽIĆ: OD MANČESTERA DO SUBOTICE – PRIČA O JEDNOM MLINU

VIKTORIJA ALADŽIĆ: OD MATEMATIKE DO PRIČE O JEDNOJ KUĆI – BRAĆE RADIĆA 39

VIKTORIJA ALADŽIĆ: O SECESIJI I BELI DURANCIJU

VIKTORIJA ALADŽIĆ: OD KAFANE DO PICERIJE

VIKTORIJA ALADŽIĆ: MISTERIJA SECESIJSKE KUĆE U ULICI ZRINJSKOG I FRANKOPANA

VIKTORIJA ALADŽIĆ: ZGRADA NEKADAŠNJE MAĐARSKE DRŽAVNE ŽELEZNICE VRATILA STARI SJAJ

VIKTORIJA ALADŽIĆ: ZELENILO, ZELENILO, SPASI NAS ZELENILO ILI TRČIM ZA SVOJU ULICU

VIKTORIJA ALADŽIĆ: DRVO PO GLAVI STANOVNIKA

VIKTORIJA ALADŽIĆ: GRAD ILI NEGRAD PITANJE JE SAD

VIKTORIJA ALADŽIĆ: POGLEDAJMO SE U NAŠE VELIKO KOLEKTIVNO OGLEDALO

(Magločistač)

 

 

 

[clear]

 

 

Podelite sa prijateljima:

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljenja. Obavezna polja su markirana *

Upišite tekst *

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne nužno i stavove redakcije portala Magločistač. Na našem sajtu biće objavljeni svi pristigli komentari, osim komentara koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede ili nisu u vezi sa temom članka koji se komentariše. Govor mržnje je definisan Zakonom o javnom informisanju i medijima, koji u članu 75. kaže: „Idejama, mišljenjem, odnosno informacijama, koje se objavljuju u medijima ne sme se podsticati diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, polu, zbog njihove seksualne opredeljenosti ili drugog ličnog svojstva, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo”. Pre nego što budu objavljeni, komentari moraju biti odobreni od strane naših moderatora, pa vas molimo za malo strpljenja.