TOMISLAV ŽIGMANOV: NEGATIVNI STEREOTIPI PRODUKUJU KOLEKTIVNU PARALISANOST ZA JAVNO DELOVANJE

TOMISLAV ŽIGMANOV: NEGATIVNI STEREOTIPI PRODUKUJU KOLEKTIVNU PARALISANOST ZA JAVNO DELOVANJE

Tomislav Žigmanov, izvor: youtube.com (screen shot)

Objavio: Magločistač

31.12.2015

Sretnije su prilike kada i predstavnici političke klase, napose one vladajuće, iznose stajališta koja govore u prilog da se drugi imaju razumijevati na pozitivni način, da se spram njih grade pozitivne politike prihvata, a što se onda kao poželjno prenosi i putem svih relevantnih medija, a najnesretnije su situacije kada je stvar obrnuta – kada se mediji utrkuju da što vjernije prenesu neprimjerene stavove o „Drugima“. Praksa je u Srbiji, u posljednjih nekoliko godina, negdje između ovih dviju krajnosti.

Kako se generišu negativni stereotipi o pripadnicima manjinskih nacionalnih zajednica? Kakva je odgovornost medija, političke i društvene elite, obrazovnih i verskih institucija, a koliko učešće dnevno-političkih događaja u tom procesu? Kakve posledice za pojedinca na intimnom s jedne, te za zajednicu na institucionalnom planu s druge strane ima visok stepen etničke distance spram pripadnika jedne zajednice? Ovo su neke od tema otvorenih tokom razgovora sa Tomislavom Žigmanovim, direktor Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, čija je inicijalna kapisla bila podatak da istraživanja međuetničke distance u Srbiji decenijama unazad beleže najnepovoljniji odnos većinskog stanovništva prema Albancima, Romima i Hrvatima.

Etnička distanca nije u tolikoj meri izražena prema pripadnicima drugih nacionalnih zajednica koje žive ovde, na primer, prema Slovacima, Mađarima, Rusinima, Rumunima, Ukrajincima… Kako Vi to tumačite?

Vašem popisu treba dodati i Bošnjake, kao visoko rangiranu nacionalnu zajednicu spram koje pripadnici većinskog naroda također iskazuju negativne stavove, to jest imaju negativne stereotipe. Izuzmu li se Romi, sve tri nacionalne zajednice – i Albanci i Bošnjaci i Hrvati – u ideologijskim programima koji su se formirali koncem 1980-ih i 1990-ih u Srbiji bile su visoko označene na način smetnje ili zapreke, kao nekakav remetilački faktor, za realiziranje proklamiranih nacionalnih interesa Srbije i srpskog naroda u bivšoj Jugoslaviji. Osim toga, ti programi su u navedeno vrijeme i ostvarivani na teritoriju Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova uz primjenu sile, to jest konkretnim ratnim djelovanjem, što je za posljedicu imalo razaranja materijalnih dobara, veliki broj ubijenih i prisilno raseljavanje. Naravno, ti procesi su, hvala Bogu, skončani, no posljedice su ostale, čega su primjeri, među ostalim, i visoke etničke distance. U Srbiji, pak, to konkretno znači da su pripadnici onih naroda spram čijih se matičnih država ratovalo 1990-ih postali ne samo negativno označeni već su ostali i objekti, istina ne in continuum, etnički motiviranog nasilja. Intenzitet i stalnost tih negativnih stereotipa izravno su povezani i s dodatnim frustrirajućim momentom – Srbija je, htjelo se to priznati ili ne, iz tih ratnih „avantura“ ipak izašla kao poražena strana. U svemu navedenom pripadnici drugih spomenutih nacionalnih zajednica imali su marginalnu ulogu te su stoga i bolje prolazili, to jest bolje prolaze, čega su pokazatelji i niže etničke distance. S pripadnicima romske zajednice stvari su nešto drugačije – ovdje se, naime, mora računati i na sastavnice rasnog. Oni se kao nebijelci, kao dionici različitih, dosta drugačijih kulturnih obrazaca, lakše prepoznaju kao „Drugi“ i kao takvi su onda objekti spram kojih se jednostavnije uspostavljaju ograde.

Ratne 90-te predstavljaju uzrok i/ili povod visoke etničke distance prema Hrvatima u tom periodu. Kako biste ocenili vreme od 2000. pa na dalje? Da li je ta distanca opadala, rasla ili stagnirala, i kakva je situacija danas?

Najprije treba reći kako je Srbija u proces demokratske tranzicije ušla s velikim zalogom iz nedavne prošlosti – brojnim i teškim zločinima koji su u njezino ime počinjeni koncem XX. stoljeća. Osim pokretanja ratova koji su vođeni u prvoj polovici i koncem devedesetih godina XX. stoljeća u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te Kosovu, u kojima su se dogodili najveći zločini u Europi nakon II. svjetskoga rata, bilo je također u vrijeme vladavine Slobodana Miloševića i masovnoga kršenja ljudskih prava i na unutarnjem planu, čega su najveće žrtve, barem u Vojvodini, bili Hrvati – prema podacima nevladinih organizacija više od 30.000 je bilo primorano odseliti, a 25 Hrvata je ubijeno. Pa ipak, u Srbiji se nije dogodio proces suočavanja s prošlošću, premda su za vrijeme vlade Zorana Đinđića (2001.- 03.) učinjeni prvi koraci, na primjer, početkom 2001. utemeljena je Komisija za istinu i pomirenje dekretom predsjednika SRJ Vojislava Koštunice, ali se kasnije sve to posve izjalovilo. Ona je, naime, prestala postojati osnutkom Državne zajednice Srbija i Crna Gora 2003. No, odmah nakon osnutka Komisije ukazivano je na činjenicu kako je srbijanski koncept „istine i pomirenja“ bio pogrešan i, istodobno, jednostran, u smislu instrumentalizacije zbog učinjenih zločina, dakako, nelagodne istine u političke svrhe. Neznatan je broj onih koji su za učinjene zločine u Srbiji odgovarali, a proces lustracije, napose spram pripadnika tijela koja su sprovodila nasilje i vršila represiju te onih koji su bili u službi ratne propagande, nikada nije ni počeo! Navedeno je onda za posljedicu imalo da je, s obzirom na konkretnu političku konsolidaciju, etnička distanca spram Hrvata varirala – najmanja je vjerojatno bila za vrijeme vlada Zorana Đinđića i Zorana Živkovića, a najveća za vrijeme vlade Vojislava Koštunice. Za vrijeme vlade Borisa Tadića bila je nekakva sredina, a danas, kada je na vlasti na republičkoj razini Srpska napredna stranka, etnička distanca je povećana, kao što je zabilježen povećan broj etnički motiviranih incidenata spram Hrvata u Vojvodini.

Jesenas je, tokom izbegličke krize, došlo do narušavanja odnosa na državnom nivou između Srbije i Hrvatske, što je rezultiralo tzv. carinskim ratom, ali i nizom uvreda s jedne i druge strane. Da li i koliko takvi događaji na dnevno-političkom nivou utiču na stepen etničke distance?

Naravno da utječu i to na negativni način! To pokazuje i novija povijest hrvatsko-srpskih odnosa – ukoliko postoje napetosti, utoliko se to negativno odražava na društveni položaj ovdašnje hrvatske zajednice. Koliko, to jest u kojoj mjeri, to je već teže reći, no zacijelo ovisi o stupnju napetosti i njezinim razlozima. Konkretno, izbjeglička kriza i posljedični nesporazumi, koji se sigurno mogu upisati u knjigu sramnijih stavki u odnosima dviju država, posve su benigni u odnosu na ono što se događa neposredno prije i za vrijeme obilježavanja „Oluje“! Jer, posljednje je posve izravno navezano na sržnu sastavnicu hrvatsko-srpskih nesporazuma, a to je razumijevanje uzroka i određenje naravi ratnih događaja 1990-ih i njegovih posljedica. U tim situacijama, etnička distanca je veća nego li u slučaju rješavanja problema tranzita izbjeglica iz arapskih zemalja.

Jedna od teza istraživača fenomena etničke distance jeste da se negativni stavovi o „Drugima“ ne formiraju u direktnim odnosima, već posredno, kroz stavove tzv. kreatora javnog mnjenja. Velika uloga u tom procesu pridaje se medijima i društvenoj i političkoj eliti. Kolika je, po Vašoj oceni, njihova odgovornost?

Velika, no ne i jedina! Ne treba zaboraviti ni edukacijske sadržaje koji se usvajaju tijekom formalnoga obrazovanja te prisutne sadržaje u kulturnim praksama, osobito u svijetu religioznosti. Oni, čini mi se, stvaraju temelj za pojavu etničkih distanci. I na tome planu u Srbiji još uvijek ima ozbiljnih problema. Njezina, pak, recimo to tako, živost, to jest konkretno postojanje izravno je povezano s onim što kao stavove politički predstavnici javno iznose te što i kako isto mediji prenose. Sretnije su prilike kada i predstavnici političke klase, napose one vladajuće, iznose stajališta koja govore u prilog da se drugi imaju razumijevati na pozitivni način, da se spram njih grade pozitivne politike prihvata, a što se onda kao poželjno prenosi i putem svih relevantnih medija, a najnesretnije su situacije kada je stvar obrnuta – kada se mediji utrkuju da što vjernije prenesu neprimjerene stavove o „Drugima“. Praksa je u Srbiji, u posljednjih nekoliko godina, negdje između ovih dviju krajnosti.

Kako se visok stepen etničke distance spram pripadnika manjinskih zajednica reflektuje intimno na svakodnevni život ljudi, a kako, s druge strane, institucionalno – na položaj i ostvarivanje prava pripadnika nacionalnih zajednica u različitim sferama, kao što su obrazovanje, informisanje?

Kao prvo, povećan je prostor straha i osjećaj nesigurnosti! Ukoliko okruženje spram vas projicira negativne stavove, za očekivati je da ćete biti „poplašeni“ i da ćete pokazivati veće opreze u javnom djelovanju. Jednostavno, nećete upisati dijete na nastavu na hrvatskome ili nećete kupiti na kiosku tjednik „Hrvatska riječ“, jer se plašite, dakako s razlogom, u javnosti očitovati kao Hrvat. Takva atipična situacija na dulje staze za posljedicu ima deprivaciju pripadnika zajednice spram koje se vode negativne politike, koji onda imaju problema i na planu izgradnje vlastitih institucija ali i u području ostvarivanja manjinskih prava. Glede Vašeg pitanja, valja osvijestiti sljedeći dubinski uvid koji primarno određuje koliko produkciju straha i nesigurnosti toliko i kolektivnu paraliziranost za javno djelovanje. Slika o sebi, vlastiti identitet, nije tek posljedica vlastitih autonomnih napora koje čini pojedinac već je ona uvelike i posljedica djelovanja različitih instanci moći u okviru kojih se određuje identitet. Za ovu problematiku kao izuzetno inspirativan čini nam se suvremeni kanadski filozof Charles Taylor i njegove osnovne teze iz čuvenoga eseja „Politika priznanja“. U njemu se polazi od sljedećeg stava: svaki identitet jest i odraz (ne)priznatosti. Naime, u svakome društvu spram različitih identiteta postoje različite politike (ne)priznanja koje se ostvaruju i koje ostavljaju svoje posljedice po njegovu narav. Drugim riječima, svaki je identitet, tvrdi ovaj Kanađanin, „djelimice oblikovan priznanjem i njegovim odsustvom, a često i naopakim priznanjem od strane drugih“. Ukoliko imamo negativne značajke politike priznanja na djelu, utoliko svaka osoba ili grupa ljudi „trpi stvarnu štetu, stvarno izobličenje“, te je u bitno hendikepativnoj poziciji. Konkretno govoreći, ukoliko jednoj skupini „ljudi ili zajednica oko njih uzvraća slikom koja je ograničavajuća, ponižavajuća i prezriva“, utoliko se izobličuje i identitet te osobe, i to suobrazno tim slikama. Stoga je razumljivo da „nepriznavanje ili naopako priznavanje odista može nanijeti štetu, budući da predstavlja oblik tlačenja time što nekoga zatvara u lažan, iskrivljen i reduciran način bivstvovanja“, izričit je u tom smislu Taylor.

Koja je, po Vama, najraširenija predrasuda ili stereotip o Hrvatima, a koju ste imali prilike čuti?

Kada bih Vam rekao da je u negativnom slučaju to pridjev „ustaša“, možda biste rekli da pretjerujem, no on je zacijelo iznimno raširen. Ovim se imenovanjem u jednini imenuju brojne negativnosti, koje se okupljaju oko značenja temeljne, čak i životne, opasnosti za pripadnike većinskoga naroda, što Hrvate onda stavlja u veoma neugodno poziciju. Naravno, predrasudnosti ima i pozitivnih, a neke od njih da su posvećeniji poslu, to jest da su radišniji, privrženiji su Crkvi, pošteniji su, to jest neće „privarit na maži dok miru voće i povrće na peci“…

Da li ste lično bili žrtva takvih predrasuda i stereotipa i kako ste se sa tim nosili?

U izravnim situacijama nisam bio kada je riječ o tim najnegativnijim stereotipima, vjerojatno zato što sam ostvarena osoba u javnosti te se krećem u pristojnijim prostorima društva. No, to ne znači da nisam slušao svjedočenja onih koji su to iskušavali i koji nisu nalazili načina nositi se s istim.

Društveno-ekonomska kriza kroz koju trenutno prolazimo predstavlja plodno tle za rast međuetničke distance, ne samo kod nas, već i u zemljama u okruženju. Naročito je zabrinjavajuće to što se beleži jačanje desničarskih pokreta. Kakav, po Vama, treba da bude odgovor na takve pojave?

Da, ekonomsko siromaštvo i društvena kriza, u postkonfliktnim društvima kao što je srbijansko, pridonose međuetničkim napetostima. To pogoduje, kao što ste naveli, i jačanju desnice ne samo kod nas, već recimo i na Zapadu, primjerice Francuskoj. Odgovor, naravno, mora biti nepristajanje na to da se „Drugi“ razumije ili prihvati na negativni način. To, pak, podrazumijeva društveni aktivizam, koji će biti s jedne strane usmjeren na obranu dostojanstva onih spram kojih se produciraju negativni stereotipi i na afirmaciju i zalaganje za one vrijednosti koji u „Drugima“ vide nešto pozitivno. A to treba činiti dosljedno i hrabro, bez obzira na cijenu, to jest na moguće rizike.

Za kraj, koje od sledećih obeležja svakog čoveka, po Vama, treba da bude uporišna tačka u borbi protiv predrasuda i stereotipa spram inih „Drugih“: identitet, znanje, otvorenost, trpeljivost, ili nešto sasvim drugo?

Važna je i narav navedenih osobina – bitno je koje su vrijednosne sastavnice identiteta pojedinca, koji su sadržaji vašega znanja… I, da, ne treba zaboraviti, hrabrost! Jer, rušenje stereotipa, osobito onih raširenih a negativnih, zahtijeva nesvakidašnje napore koji uračunavaju i rizik… No, što je izazov teži, Platon bi rekao, dostojniji je čovjeka.

Razgovarala: Mirana Dmitrović (Magločistač)
[clear]
grb_vojvodinaTekst “Tomislav Žigmanov: Negativni stereotipi produkuju kolektivnu paralisanost za javno delovanje“ nastao je u okviru projekta “Međuetnička distanca u uslovima društveno-ekonomske krize”, koji je realizovan uz podršku Pokrajinskog sekretarijata za kulturu i javno informisanje. Za sadržaj priloga odgovornost isključivo snosi Udruženje građana „Centar građanskih vrednosti“ i redakcija portala “Magločistač”. Stavovi koji su u tekstu ne odražavaju nužno stavove Pokrajinskog sekretarijata za kulturu i javno informisanje.

pecat1

 

 

 

[clear]

Podelite sa prijateljima:

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljenja. Obavezna polja su markirana *

Upišite tekst *

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne nužno i stavove redakcije portala Magločistač. Na našem sajtu biće objavljeni svi pristigli komentari, osim komentara koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede ili nisu u vezi sa temom članka koji se komentariše. Govor mržnje je definisan Zakonom o javnom informisanju i medijima, koji u članu 75. kaže: „Idejama, mišljenjem, odnosno informacijama, koje se objavljuju u medijima ne sme se podsticati diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, polu, zbog njihove seksualne opredeljenosti ili drugog ličnog svojstva, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo”. Pre nego što budu objavljeni, komentari moraju biti odobreni od strane naših moderatora, pa vas molimo za malo strpljenja.