Subotičanka Milica Pećerić o svojoj borbi protiv raka dojke: Ti to možeš – poruka koja me je trgnula da moram da se borim

Subotičanka Milica Pećerić o svojoj borbi protiv raka dojke: Ti to možeš – poruka koja me je trgnula da moram da se borim

Milica Pećerić, foto: NJ/Magločistač

18.10.2021

Kategorija: Društvo , Subotica

Milica Pećerić je 2017. godine saznala da ima karcinom leve dojke. Od momenta kada je imala osećaj, kako kaže, kao da joj je „plafon pao na glavu“, preko bezbroj postavljenih pitanja koja su se ticala njenog zdravlja, pa sve do istrajne borbe za život koju je vodila tokom 16 meseci, da bi danas kao predsednica subotičkog Udruženja „Jedna uz drugu“ bila podrška i drugim ženama koje se bore sa kancerom. Iako je u penziji, a krojačku radnju sada vodi njena ćerka, ona i dalje radi i ima neverovatnu energiju i želju da pomaže ženama u njihovoj borbi protiv raka.

Njena baka po maminoj liniji je imala karcinom dojke, a otac joj je pre četiri godine umro od raka. Zbog toga, kao i zbog pojave ciste, redovno je išla na godišnje preglede, a problem je otkrila tokom samokontrole grudi, nakon čega je odmah otišla kod lekara, kaže u razgovoru za portal Magločistač.  

„Kada je ovo počelo, mislila sam da je cista jer je bila bolna kvržica koju sam napipala, a to nije tipično za pojavu karcinoma. Otišla sam na ultrazvuk, ubeđena da je cista, a doktorka u Novom Sadu mi je rekla da ovo ipak nije cista i da mora da se uradi biopsija. Otišla sam u Kamenicu na biopsiju i čekala sam 15 dana na rezultate, dok se u mene uvukla ta neka strepnja – šta ako baš bude da je karcinom“, priča svoje iskustvo Milica.

Kako kaže, rezultat biopsije joj je saopšten putem telefona.

„Imala sam utisak kao da mi je ’plafon pao na glavu’. Totalna neka utrnutost, u tom momentu nisam osetila ništa – rupa. Prvo što mi je palo na pamet je bilo kako ću sada to da kažem mami i deci. Žao mi je bilo dece što će sada i oni morati da prolaze kroz ono kroz šta sam ja prolazila sa svojim ocem“, priča Milica.

Prema njenim rečima, na početku je pripremala sve oko sebe da će da umre.

„U principu, ja sam prvo sebe otpisala. To je za mene bio udarac u čelo, jedno mrtvilo, ravna linija. To stanje me je držalo šest nedelja. Tako sam mehanički išla kod lekara, po upute… U meni su plač izazivali drugi, jer ljudi ne znaju kako da se postave, ali nisam ni ja znala kako da se postavim u ovoj situaciji“, kaže Milica.

Ona je užurbano rešavala sve papire oko krojačke radnje, ćerka joj je bila nadomak diplome i svakako je bilo u planu da preuzme posao.

„Pozvala sam drugaricu i zamolila je, ako ja ne budem, da pokaže mojoj ćerki dodatno neke cake oko krojenja, da savlada zanat skroz. Sve vreme sam bežala na posao i radila, kad god sam mogla“, seća se Milica.

Možeš ti to!

Milica je svojoj deci svakog septembra, kada su polazili u školu, kupovala određene čokoladice jer je u to vreme bila jedna reklama za čokoladu u kojoj mama i dete kažu jedno drugom „Možeš ti to“ i poklanjaju jedno drugom tu čokoladicu.

Ona je, kako navodi, te čokoladice kupovala deci i tokom njihovog studiranja na fakultetu, pred ispite koje su polagali u Novom Sadu i u Beogradu.

„Moj sin je podigao rezultate u Novom Sadu i poslao ih po jednom poznaniku, a u toj kesi sa lekarskim nalazima bila je i ta čokoladica na kojoj je bila zalepljena poruka ’Možeš ti to’. To me je trgnulo da se moram boriti, da oni ne pate toliko sa mnom i da budu manje opterećeni. Dolazila sam i na posao i zezala se ponekada i na svoj račun. Međutim, jedan dan sam sedela u radnji i bukvalno mi je krcnulo u glavi i pomislila sam – pa ko meni garantuje da ću ja sada stići kući, da me neće auto udariti na putu do kuće. Shvatila sam da se ne umire od raka, nego od smrti“, priseća se Milica.

Stres doprineo razvoju bolesti

Po njenim rečima, tokom ovog perioda je bilo raznih talasa, fizički i psihički teških zbog svih tih terapija koje je primala, ali uprkos tome smatra da je karcinom dobila zbog konstantnog stresa kome je bila izložena godinama.

„Bilo je genetske predispozicije, ali sam sigurna da je stres bio okidač. Imala sam sedam godina intenzivnog stresa, potapala mi se radnja sedam puta, opljačkali su mi radnju, porezi, doprinosi, dva studenta u Novom Sadu i Beogradu, uz to sam i samohrana majka, problemi oko bolesnog oca, da bi nakon njegove smrti izgubila i matericu“, priča Milica.

Podseća da kao preduzetnica ne može tek tako da ode na bolovanje zato što mora da obezbedi plate za ljude koji rade i da radnja nekako preživi dok ona nije tu.

„To je bilo intenzivno mlevenje. Ja sam legala i ustajala sa stresom. Vi danas ne možete izbeći stres. Mi smo predozirani stresom, pucamo već kod najmanjih stvari“, smatra Milica.

Rano otkrivanje raka – daje šansu za život

Podseća da su se granice pomerile i da žene jako rano dobijaju karcinome, te da su preventivni pregledi jako važni.

„Rano otkrivanje raka daje šansu za život kod svih vrsta karcinoma, ali se neki od njih teže otkrivaju, kao karcinom jetre, pankreasa, pa čak i pluća. Međutim, postoje preventivni pregledi, a za grudi pogotovo. Žene mogu tim samopregledima i same da prate, ne da otkriju, jer kada vi sami napipate karcinom, to je već poprilično poodmaklo. Treba pratiti da bi primetili bilo kakvu promenu, ali je potreban ultrazvuk i stručni pregled da se ustanovi dijagnoza“, kaže Milica.

Karcinom je u njenom slučaju jako brzo rastao, išla je na operaciju, posle toga na zračenje, pa na terapiju citostaticima, a na kraju i na rekonstrukciju dojke.

„U svom tom lečenju taj invazivni tumor je jako napredovao i došli smo za tih par meseci sa dva na sedam centimetara, zahvatio je mišić, pa mi je tada bilo najbitnije samo da preživim. Iako kasnije nisam bila motivisana da pokrenem pitanje rekonstrukcije dojke, onda sam uz nagovor porodice, u jednoj klinici koja je organizovala besplatni konkurs za rekonstrukciju dojke posebnom metodom – sopstvenim tkivom, ipak dobila šansu za operaciju. Sa stomaka ili sa leđnog tkiva se napravi dojka koja nedostaje. Kada su mi uradili rekonstrukciju dojke, kada sam ja ponovo mogla obući normalan veš, normalnu haljinu, nisam morala voditi računa o tome da bude zatvorena do grla – ja sam pet dana plakala od radosti“, kaže Milica.

Ona i dalje, na svakih šest meseci, ide na lekarske kontrole jer se kod svakog može javiti recidiv bolesti, a, kako kaže, „iako se trudimo da živimo što zdravije, mi i dalje živimo pod stresom“.

„Uvek postoji strah, jer smo svi svesni da ta opasnost postoji, ali se ja u principu trudim da se ponašam da je sve u redu i da je sve prošlo“, priča Milica.

Mali anđeli

Milica podseća da stigme postoje, ali da nije lako ni umreti, jer ljudi oko vas žive sa kancerom, pa kada sretnete osobe koje vam kažu da su pre 18 godina imale karcinom – onda to daje nadu.

„Ja sam zahvaljujući svom poslu imala kontakt sa ženama koje su prošle kroz to, sa kojima sam razgovarala, zatražila savete, a onda vam one kažu neke praktične stvari, da kosa kada opada – boli. I stvarno je bolno kada koren kose odumire i boli. Za ublažavanje opekotina od zračne terapije se stavljaju obloge od crnog čaja… Te žene su mi davale neke ideje, hrabrile me. Svakog čeka niz administrativnih problema, pa ne znate – kuda sad prvo, šta kada je operacija, šta sa rukom iz koje su izvađeni limfni čvorovi i mnoga druga pitanja. To su žene koje ja zovem – mali anđeli“, kaže Milica.

Imam želju da pomažem ženama

Udruženje „Jedna uz drugu“ nastalo je pre godinu dana putem društvene mreže Fejsbuk. Danas je ovo udruženje registrovano i broji oko 60 članica. Kao predsednica Udruženja, Milica kaže da je veoma ponosna na sve što su zajedno osmislile i ostvarile.

„Imala sam želju da pomažem ženama. Pravila sam te kapice koje sam i ja nosila (kada joj je zbog terapije opadala kosa), pa sam ih i delila na odeljenju u bolnici. Doktorice su to znale, pa su slale ljude. I onda je na drugoj strani grada, jedna druga grupa žena, a među njima je bila i Tanja Antić koja se bavila društvenim mrežama, koja je našla pojedine grupe i udruženja u Beogradu, Hrvatskoj… Ona je videla poziv da se 1. oktobra podrže žene koje se bore protiv karcinoma kako bi se skrenula pažnja na taj problem, i predložila da šetamo po gradu. I onda smo se mi svi povezali i došli, a došle su i radnice sa onkologije. I tako se okupilo nas nekoliko žena koje smo se na samom početku počele okupljati kod mene u krojačkoj radnji“, priča Milica.

Stvari su se brzo odvijale. Žene su se udružile, počele da rade zajedno, a nije izostala ni podrška pojedinih fondova i Grada Subotice.

„Mi uglavnom delujemo lokalno, pomažemo jedna drugoj. Međutim, treba imati u vidu da, kad sve to prođe, kvalitet života više nikada nije isti. Otvorene smo za sve onkološke bolesnike i znamo da su svima potrebne fizičke vežbe, psihološka podrška, tehnička podrška, gde šta može da se uradi od pregleda, fizikalne terapije, psihološke radionice na temu prihvatanja bolesti, prihvatanja sebe, porodice, partnerskih odnosa, radionice sa nutricionistima, i drugo“, navodi Milica.

Udruženje je dobilo podršku i od Zavoda za javno zdravlje, onkološkog odeljenja Opšte bolnice Subotica, privatnih klinika, Nacionalne organizacije za obelele od raka i drugih udruženja.

Žene se teško otvaraju

Milica ocenjuje da se žene međusobno teško otvaraju i da ih je teško naterati da dođu u Udruženje.

„Sada komuniciramo i preko viber grupe jer nam je fizički, zbog korona virusa, teško da se sastajemo. U grupi osim 60 članica ima još oko 20 žena koje još uvek posmatraju našu komunikaciju. Tako smo nekako jedna uz drugu“, kaže Milica.

Udruženje joj pomaže da bude i dalje aktivna i da se dobro oseća.

Moj cilj je da žene ne čekaju na rezultate 15 dana, nego da dobiju povratnu informaciju o tome da li imaju kancer istog ili narednog dana. Želim da Udruženje bude jedna čvrsta baza, da dopremo do bolesnih žena, i da ta sprega između njih i nas dobro funkcioniše, da to bude jedna mirna luka za svaku ženu koja se nalazi u ovakvoj situaciji. Važno je da nam se te žene mogu s poverenjem obratiti“, kaže Milica.

Foto: NJ/Magločistač

Ona upozorava i da u 80 odsto slučajeva karcinom dojke dovodi do udaljavanja partnera, a da li će se to završiti i razvodom – zavisi od slučaja do slučaja.

„To je karcinom koji izuzetno utiče na celu porodicu. U momentu, porodica to jako teško filtrira, jer je uvek žena stub te neke emotivne stabilnosti u porodici. Kada žena dođe u situaciju da je jako emotivno rastrojena i ugrožena, jako je teško držati sve te kajase okolo, pa se često zakomplikuje situacija. Ako su mala deca, da se ne uplaše, njima je teško objasniti, ako su velika deca, da ne budu previše opterećena možda nekim nepotrebnim strahovima“, navodi Milica.

“Dok se lečimo, svi se mi nekako zatvorimo u svoje ljušture”, kaže Milica i dodaje da tada ne pokazujemo da smo ranjivi, da nam je teško, i da prolazimo kroz težak period.

Kako navodi, udruženje ima nameru da se poveže i sa partnerima obolelih žena, da im ponudi da dođu porodično i da razgovaraju o problemima.

Milica na kraju razgovora još jednom apeluje na sve žene da su preventivni lekarski pregledi izuzetno važni, i podseća da u Srbiji godišnje oko 1.600 žena umre od kancera.

Podelite sa prijateljima:

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljenja. Obavezna polja su markirana *

Upišite tekst *

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne nužno i stavove redakcije portala Magločistač. Na našem sajtu biće objavljeni svi pristigli komentari, osim komentara koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede ili nisu u vezi sa temom članka koji se komentariše. Govor mržnje je definisan Zakonom o javnom informisanju i medijima, koji u članu 75. kaže: „Idejama, mišljenjem, odnosno informacijama, koje se objavljuju u medijima ne sme se podsticati diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, polu, zbog njihove seksualne opredeljenosti ili drugog ličnog svojstva, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo”. Pre nego što budu objavljeni, komentari moraju biti odobreni od strane naših moderatora, pa vas molimo za malo strpljenja.