ANA DULIĆ: NEPOZNATO RAĐA STRAH

ANA DULIĆ: NEPOZNATO RAĐA STRAH

Foto: Magločistač

Objavio: Magločistač

11.12.2015

Kategorija: Društvo

Dijete bi trebalo biti dijete neovisno o političkim i drugim zbivanjima. Umorna i rasplakana djeca na kolodvorima i granicama zemalja tisućama kilometara od svojih domova ne bi smjela biti ostatak u razmiricama moćnih političkih sila. Mali ljudi cijelog planeta zaslužuju podjednake uvjete za život, rast i razvoj.

Ukoliko bismo pretraživali internet u potrazi za vjerodostojnim informacijama u vezi s migrantskom krizom u Europi, dobili bismo različite odgovore. Nailazili bismo na definicije poput “niz događaja vezanih za masovni dolazak izbjeglica u Europu koji je svoj vrhunac dostigao 2015. godine“…

Jednostavno rečeno, živeći blizu sjeverne granice Srbije, na kapiji Europe, svi smo bili svjedoci kolona ljudi koje svakim danom pristižu vlakovima, autobusima ili pješice u naš grad i okolicu. Bilo nam ih je žao, pomalo smo se i plašili i to su normalne reakcije u takvim situacijama. Ljudi koji su spavali na našem autobusnom kolodvoru drugačije su boje kože, govore nerazumljivim jezikom, vjerojatno imaju i drugačije navike od nas. Nepoznato rađa strah i to nije novo, niti iznenađujuće. Kako ljudi nisu samo osjetilna i osjećajna bića, morali smo razumjeti svoj strah i pokušati prevladati ga i pretvoriti u korisno djelovanje za drugog, u ovom slučaju za migrante koji su se našli u našoj okolici.

Tumačenja su brojna i različita; propituje se i sam pojam migranta; bi li se ljudi koji gonjeni ratom i drugim životnim nedaćama u svojoj domovini mjesecima putuju prema Europi trebali zvati migranti ili izbjeglice. Definirajući ova dva srodna termina, saznali bismo da je migrant osoba koja zbog loših životnih uvjeta u potrazi za boljim životom napušta svoju zemlju i seli se drugdje radi zaposlenja ili školovanja, dok je izbjeglica osoba koja je primorana napustiti vlastitu zemlju jer je životno ugrožena.

A što su djeca? Izbjeglice, migranti ili nešto treće? Možemo se tek površno zamisliti nad ovim pitanjem i reći kako ih možemo smjestiti u jednu od tri kategorije ovisno o tome koji su razlozi njihove roditelje i obitelji povele na dug put.

Prvi zaključak koji proistječe iz ovakvog odgovora jeste kako djeca nisu odlučivala o tome hoće li poći iz svojih domova i kamo će poći. Odgovor koji dolazi iz dubljeg promišljanja ovog problema je da djecu ne bismo smjeli djeliti i razvrstavati po ovim kriterijima. Dijete bi trebalo biti dijete neovisno o političkim i drugim zbivanjima. Umorna i rasplakana djeca na kolodvorima i granicama zemalja tisućama kilometara od svojih domova ne bi smjela biti ostatak u razmiricama moćnih političkih sila. Mali ljudi cijelog planeta zaslužuju podjednake uvjete za život, rast i razvoj.

Nažalost, to često nije moguće ni u uvjetima mira. Slike uplakane djece u prihvatnim kampovima također se ne bi smjele upotrebljavati s ciljem manipulacije građana. Činjenica je da djeca nisu birala svoju budućnost, niti mjesto stanovanja. Dijete u bilo kakvoj krizi, bila ona manjih ili globalnih razmjera razvija svoje načine za opstanak u takvoj situaciji. Dijete koje je bilo prinuđeno biti odvojeno od svoje kuće, prijatelja i u najgorem slučaju, odvojeno od svoje obitelji, ugroženo je na mnogo načina. Osnovna dječja prava na sigurnost, na fizički i emotivni rast i razvoj ugrožena su i remeti se dječji život, što može ostaviti posljedice i na život osobe u odrasloj dobi.

Dok razmišljamo o velikoj migrantskoj krizi koja je pogodila Europu i tisuće ljudi koji su napustili svoje domove, ne dozvolimo da se na posljednjem mjestu nađu djeca. Svi oni imaju pravo stvarati ljepše uspomene od ovih koje ih čekaju u beskrajnim redovima na granicama.

Vjerujem da je biti čovjek najuzvišeniji zadatak koji svatko od nas ima. Briga za bližnjeg i za dalekog koji je u nesretnim okolnostima postao bližnji prvi je dio tog velikog zadatka čovječanstva.

* * *

Ana Dulić je učenica 3.f razreda Gimnazije “Svetozar Marković”. Njen literarni rad na temu „Deca u migrantskoj krizi“ proglašen je najboljim u kategoriji radova na hrvatskom jeziku, pod mentorstvom profesorice Ive Babić, a u okviru literarnog konkursa koji je povodom obeležavanja Međunarodnog dana ljudskih prava raspisala Kancelarija Zaštitnika građana Grada Subotice.

Tekst je objavljen uz dozvolu autorke.

pecat1

 

 

 

[clear]

TAGOVI:
Mladi

Podelite sa prijateljima:

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljenja. Obavezna polja su markirana *

Upišite tekst *

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne nužno i stavove redakcije portala Magločistač. Na našem sajtu biće objavljeni svi pristigli komentari, osim komentara koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede ili nisu u vezi sa temom članka koji se komentariše. Govor mržnje je definisan Zakonom o javnom informisanju i medijima, koji u članu 75. kaže: „Idejama, mišljenjem, odnosno informacijama, koje se objavljuju u medijima ne sme se podsticati diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, polu, zbog njihove seksualne opredeljenosti ili drugog ličnog svojstva, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo”. Pre nego što budu objavljeni, komentari moraju biti odobreni od strane naših moderatora, pa vas molimo za malo strpljenja.