Mihaela Mitrović, Subotičanka iz Londona: Najdragocenije što mogu dati Subotici je moje slobodno vreme

Mihaela Mitrović, Subotičanka iz Londona: Najdragocenije što mogu dati Subotici je moje slobodno vreme

Mihaela Mitrović, foto: NJ/Magločistač

27.08.2025

Kategorija: Društvo , Subotica

Iz Subotice je otišla sa 18 godina, ali je nikada nije napustila. Danas, nakon više od dve decenije života provedenog u Beču, Ljubljani, Dablinu, Oksfordu i Londonu, neuronaučnica i arhitektica Mihaela Mitrović rodnom gradu vraća ono najvrednije – svoje slobodno vreme, ideje i ljubav.

„Najdragocenija stvar koju posedujemo kao ljudska bića je naše vreme i to je nešto najvrednije što možemo dati i drugima i našem gradu“, kaže Mihaela u razgovoru za Magločistač.

Naime, Mitrović, koja trenutno živi i radi u Londonu i Kembridžu, planira da uspostavi saradnju sa lokalnim ustanovama i udruženjima kroz radionice, predavanja i inicijative, a posebno kroz projekat „Subotica – grad detalja“, kojim bi se ovaj grad mogao brendirati i istaknuti u Srbiji, ali i šire, u regionu.

Od Subotice do Oksforda i Kembridža

Puna energije, ideja i životnog optimizma, Mihaela je žena koja svojim pričama ume da odvede sagovornika na drugi kraj sveta, a zatim ga vrati i podseti na to koliko je Subotica predivan grad, što često zaboravljamo.

Ona je, kaže, otišla iz Subotice jer je to u njenoj prirodi – ne drži je mesto, pa sve i da se rodila u Njujorku, učinila bi isto.

Danas radi kao predavačica i konsultantkinja, povezana je sa univerzitetima u Londonu i Oksfordu, gde je osnivačica Okfordske Škole Arhitekture (OSA) koja radi od 2014. godine. Trenutno na prestižnom Kembridž Univerzitetu radi naučna istraživanja i doktorat iz nove naučne oblasti – neuroarhitekture i neurourbanizma, čija je i jedna od osnivačica.

„To je nauka koja se bavi time kako arhitektura i urbanizam utiču na ljudsko razmišljanje, ponašanje, emocije i zdravlje“, objašnjava.

„Naša je dužnost da ne sečemo drveće, nego da unosimo divljinu u grad, sadimo drvorede, cveće, i zaustavimo širenje betona“, foto: NJ/Magločistač

Njena životna priča neraskidivo je vezana i za supruga dr Luku Katića, takođe Subotičanina, sa kojim ima dve devojčice, jednu od 5 godina i bebu od godinu dana.

Oboje su sa 18 godina otišli u inostranstvo, a kasnije zajedno studirali kognitivne nauke u Beču i Ljubljani, gde su, kaže, prve godine braka proveli radeći domaće zadatke iz veštačke inteligencije i spavajući u laboratorijama.

„Toliko smo bili zaljubljeni u učenje da smo ostajali do kasno, a onda se samo uvukli ispod stolova i spavali. Ujutro bismo se istuširali, popili kafu i nastavili da radimo “, priseća se uz osmeh.

U Oksfordu je naučila da programira neuronske mreže koje imitiraju ljudski mozak – znanje koje danas prenosi studentima.

„Mojim studentima uvek govorim da je veštačka inteligencija zapravo veštački ljudski mozak“, ističe.

Avangarda, ili “onaj ko ide ispred”

A kao mlada arhitektica, Mihaela je, nakon što je dobila zvanje inženjerke arhitekture, tri godine provela radeći u jednom privatnom projektantskom birou u Subotici, čekajući profesionalnu licencu, i od starta je dobijala projekte gde je bila odgovorni projektant.

„Međutim, sva moja rešenja su uvek bila odbijana od strane investitora. Apsolutno, kao avangardna, kao čudna, kao neshvatljiva, kao neobična, kao skupa. I svaki moj projekat za te tri godine je bio promenjen iz korena. Menjali su ih samo investitori, a ne moj šef, koji je divan čovek. Nije ni Grad, niti Međuopštinski zavod za zaštitu spomenika kulture Subotica“, objašnjava.

Tako je, umesto odgovornog projektanta, ona na papiru, kako navodi, bila samo crtač ideja investitora.

Zato je, nakon dobijanja sertifikata na koji je čekala, Mihaela ponovo otišla iz Subotice.

Kako okruženje utiče na ljudski um

Laboratorija na Kembridžu u kojoj danas radi bavi se istraživanjem kako arhitektura i urbanizam utiču na ljudske emocije, ponašanje i zdravlje.

„Mi merimo moždane talase dok se neko šeta gradskim trgom, koristimo virtuelnu realnost, analiziramo proporcije prostora i njihove efekte na mentalno zdravlje. Koristimo i veštačku inteligenciju da pratimo javne zdravstvene podatke i sarađujemo sa gradskim vlastima širom Evrope“, objašnjava Mitrović.

Arhitektura i urbanizam utiču na ljudsko razmišljanje, ponašanje, emocije i zdravlje, foto: NJ/Magločistač

Od malena je, kaže, uočavala kako okruženje oblikuje emocije.

„Još dok sam živela u naselju Prozivka, govorila sam roditeljima da arhitektura može da manipuliše osećanjima“, priseća se.

Tri strateška cilja za Suboticu

Mihaela i dalje redovno dolazi u Suboticu, na svakih tri do pet meseci. A kada je tu, grad uvek posmatra svežim očima – kao turista.

„Fascinirana sam Suboticom. Sa svojom ćerkom sam letos satima fotografisala keramičke i arhitektonske detalje. I kada sam ovde živela, uvek sam romantizovala grad i stvarala sopstvene sadržaje, ne čekajući da ih grad ponudi.“

I dalje smatra da je „Subotica manja sredina koja je po svojoj veličini jedan savršeni grad iz dečjih slikovnica“.

Subotica, smatra Mihaela Mitrović, treba da ima tri ključna strateška pravca razvoja.

Pešačenje i biciklizam – „Subotica je grad rođen za bicikle. Potrebno je razvijati kulturu pešačenja i vožnje bicikla ne samo kao rekreaciju, nego i kao svakodnevni prevoz.“ Kao primer navodi Holandiju i kargo bicikle koje spajaju funkcionalnost i estetiku.

Ozelenjavanje prostora – „Naša je dužnost da ne sečemo drveće, nego da unosimo divljinu u grad, sadimo drvorede, cveće, i zaustavimo širenje betona.“

Estetika i art nouveau – „Subotica ima najbogatije art nouveau nasleđe u Srbiji. Moramo ga čuvati i isticati, kao i detalje na fasadama, keramiku, puzavice na fasadama, sve ono što ovaj grad čini posebnim.“

Građani kao čuvari javnog dobra

Prema njenim rečima, upravo građani treba da budu nosioci očuvanja javnih prostora.

„Grad je naša dnevna soba i mi moramo da se borimo protiv privatizacije prirode i prostora. Vlasti se uvek menjaju, ali građani i parkovi ostaju“, kaže.

Subotica je jedan savršeni grad iz dečjih slikovnica, foto: NJ/Magločistač

Kao pozitivan primer navodi Novi Zeland, gde se uspešnost države meri ne BDP-om tj. bruto društvenim proizvodom, već indeksom boljitka koji obuhvata fizičko i mentalno zdravlje ljudi.

„Bitno je zajedništvo, povezanost, jer ono što nas čini srećnima nisu ekrani i automobili, već dopamin, serotonin i oksitocin – hormoni koji se luče kroz druženje i zajedničko delovanje“, zaključuje Mihaela Mitrović.

Trajni povratak u Suboticu ona ne planira jer želi da živi na različitim mestima, što, naglašava, nikada ne treba posmatrati tragično.

„Uvek se može otići i uvek se može vratiti. Lepota je u fluidnosti. Najdragocenije što mogu dati Subotici je zapravo moje slobodno vreme.“

Podelite sa prijateljima:

8 Komentara na
“Mihaela Mitrović, Subotičanka iz Londona: Najdragocenije što mogu dati Subotici je moje slobodno vreme”

Milan Prvulj says:

Vi ste savestan odjek novih generacija koji ucite decu pogresno, ucite ih pogresnim vrednostima da bi trebalo nesto u zivotu da postignu samo kako bi mogli neke druge da spuste koji nisu u istom rangu ko i oni. Vi ste taj odjek koji ih uci da se koriste pametnim telefonima tako da se otudje,izoluju i pretvore u vrlo distanciranu i antisocijalnu osobu 21.’og veka koji ce kad tad izaci u svet i morace nekako i na neki nacin da funkcionisu a kako ce funkcionisati to je zaista vrlo upitno. I mi isto ucimo koji nismo odjek novih generacija, ucimo pre svega da slusamo sami sebe a ne da se poistovecujemo sa drugima kako to zna da ume i da radi taj vas odjek. Ucimo se pre svega nekom balansu, kako biti skroman u savremenom svetu danasnjice a ne odmah da bezimo u inostranstvo i to od tudjih para vec se trudimo da svaki novac svojim trudom i zalaganjem zaradimo radeci teske poslove i to bas u ovoj zemlji Srbiji.

MI says:

O Milane, Milane, jabuko zelena sa grane…

Da te priupitam nešto. Da li si se bar i malo potrudio da pročitaš, pogledaš i pre svega stekneš, ‘neki utisak’ koji ima ‘vrednost’, o osobi, o kojoj govoriš?

Pitam, jer ako nisi, onda je tvoje mišljenje neuračunljivo, jer mu je inspiracija proistekla iz neke lične frustracije i kao takva oslikava isključivo jedan egocentrični i duboko introvertni stav, čija je jedina prava, odn. suštinska vrednost, tvoj, slobodno ću reći “čudan” alter ego, koji si nam svesno ili nesvesno, poklonio na uvid i razmatranje.

“Hvala ti na tome, jer što je džabe i Bogu je drago.” 🙂

Kao što vidiš mi te čujemo, mi te razumemo, mi od tebe učimo i postajemo iskusniji i bolji ljudi. Mi napredujemo i evoluiramo. Mi nemamo čega da se stidimo, jer sve vreme pažljivo slušamo i vrednujemo. Mi o tome razgovaramo i razmenjujemo utiske. Mi nismo ti koji smo loši. Mi smo ti koji se trudimo da budemo odmereni, razumni, empatični i svrsihodni društvu u kojem živimo. Mi smo savestan odjek novih generacija i pokretači revolucije evolucije čoveka, kakvu on to i zaslužuje u 3. milenijumu.

milan says:

Znaci “najdragocenije” sto ona moze dati Subotici je da dodje 2x godisnje i pije kafu u Bossu. Wow!

Ako uporedim to sa akcijama “Subotica is not dead” ili sto su Rusi uradili restauraciju tramvaja, gde su ljudi stvarno dali slobodno vreme i novac za nesto lepo i pozitivno, onda je ova izjava od gore izuzetno pretenciozna, Da ne kazem nesto ruznije…

Nada Harminc says:

Bravo Mihaela…za obe devojčice, za kreativnost koju nam šalješ iz sveta, za svu ljubav sveta koju nam donosiš, u timu sa svojim super kreativnim suprugom, za analizu onog što nam se dešava i što si našla vreme za subotičke teme…Poštujemo te i divimo se tvojoj energiji i kreativnosti…
Bravo i za odličan intervju🙂❤️

Marija Horvat says:

Bravo!

Milan Prvulj says:

“Ona je bila samo crtac ideja investitora i onda je kako navodi nakon dobijenog certifikata ponovo otisla iz Subotice.” Moje pitanje je zbog cega je otisla ne samo iz Subotice nego iz cele Srbije? Sto nije ostala ovde i dalje jos uvek radila kao odgovorni projektant? Mogla je da nikad ni ne odlazi iz Subotice i ovde da stekne puno bolje radno iskustvo nego u inostranstvu. Jos se vraca na svakih 3 do 5 meseci treba imati jako puno novaca i izdvojiti za sva ta putovanja, bilo bi joj puno lakse da je ostala ovde. Nazalost kod nas u Srbiji pa i u nasim komsijskim zemljama sve je veci uticaj da se ode u inostranstvo ne zbog toga sto je nama ovde u Srbiji lose nego sto ih uticaj sa zapada i EU navodi kako oni moraju iz Srbije da beze posto poto zato sto su negde procitali ili im je neko rekao kako ce im puno bolje biti u inostranstvu. Kad jednom odu u inostranstvo, sve je odmah teze jer im niko nije rekao kako ce im u stvarnosti biti nego im svako govori lepu laz ili izmisljenu stvarnost kako je bolje tamo nego ovde. To je zbog toga sto mladi ljudi nece da idu da rade i da se ovde u Srbiji za sebe izbore nego im je uvek lepse i bolje da im to njihovi roditelji plate ili da budu na njihovoj grbaci. Vestacka inteligencija nazalost u velikoj vecini prednjaci, blago receno postajemo roboti danasnjice i ucimo se da ne mislimo nego da budemo hladni i bez emocija. Zato mnogo njih koji su korisnici vestacke inteligencije su u vecini na benzodijazepinima jer cim se maknu sa te vestacke inteligencije sve im je teze da uspostave dobar komunikativni odnos sa svojim vrsnjacima i padaju u najmoderniju bolest danasnjice koja se zove “depresija”. Zbog te vestacke inteligencije i tog inostranstva ljudi vrlo lako zaboravljaju pa cak i najosnovniju matematiku i sve vise i vise budu izolovaniji i zatvaraju se u sebe jer ih niko vise ne uci pravim vrednostima.

Jasmina Jovančić Vidaković says:

Divna, kreativna, neumorna, pametna, draga, empatična, komunikativna,… Mihaela je jedinstvena osoba i srećna sam što je poznajem od mladih školskih dana <3 <3 Svet je lepše mesto sa divnim osobama kao što je Mihaela i cela njena porodica <3 <3 <3 You go girl! <3 <3

Eneid Javatri says:

Bravo!

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljenja. Obavezna polja su markirana *

Upišite tekst *

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne nužno i stavove redakcije portala Magločistač. Na našem sajtu biće objavljeni svi pristigli komentari, osim komentara koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede ili nisu u vezi sa temom članka koji se komentariše. Govor mržnje je definisan Zakonom o javnom informisanju i medijima, koji u članu 86. kaže: „Idejama, mišljenjem, odnosno informacijama, koje se objavljuju u medijima ne sme se podsticati diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, polu, zbog njihove seksualne opredeljenosti, rodnog identiteta ili drugog ličnog svojstva bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo”. Pre nego što budu objavljeni, komentari moraju biti odobreni od strane naših moderatora, pa vas molimo za malo strpljenja.