Sanja Bunford: Emocionalno putovanje i samorefleksije jednog roditelja u poplavi aktuelnih saveta o roditeljstvu

Sanja Bunford: Emocionalno putovanje i samorefleksije jednog roditelja u poplavi aktuelnih saveta o roditeljstvu

Sanja Bunford, izvor: privatna arhiva

Objavio: Magločistač

01.06.2023

Kategorija: Društvo , Stav

U poplavi aktuelnih saveta o roditeljstvu – na koje kliknem iz potrebe da eventualno dođem do informacija koje bi mi pomogle da uobličim svoje razumevanje nedavnih događaja koji su me potresli i čiji efekat još uvek osećam, a iz sopstvene radoznalosti otvorene za različite informacije i mišljenja i uvek sklona preispitivanju tih informacija, ali i sopstvenog mišljenja (bez obzira na moje prvobitne i često automatske i nesvesne reakcije, koje svi imamo) – preplavio me je osećaj tuge čitajući tekst sa savetima jednog renomiranog autoriteta, koji je primetio nedostatke dva oprečna načina roditeljstva, strogog (nazivanog tradicionalno) i popustljivog (tzv. modernog), koji je posebno na meti, upravo od nedavnih tragičnih događaja.

Pozdravljam njegov osećaj da tu nešto nije u redu. Ipak, utisak koji je članak ostavio na mene izazvao je emocije tuge i straha jer sam shvatila, po lajkovima i šerovima, da je opasno prihvatanje tuđeg mišljenja, makar dolazilo i od autoriteta (moja shvatanja autoriteta, integriteta i autentičnosti su za neku drugu priču uz kafu i prijatelje).

Može biti da nismo u stanju da ga razumemo, može biti i da je pogrešno. Emocije, pak, služe da nas usmeravaju i ovaj moj tekst usmeren je i bazira se na emocijama. Ipak, predstavlja moje mišljenje, i možete ga razumeti, ne razumeti, odbaciti, uzeti u obzir. Izbor je na vama!

Iskustvo mi govori da je moje mišljenje podložno promenama i to me tera na preispitivanje i sebe i informacija koje dobijam. Nadam se da će ipak ovaj tekst motivisati roditelje da se osećaju sigurnije i uspešnije u svojoj ulozi, bez obzira što je motivisan strahom, jer strah ne isključuje ni hrabrost ni nadu.

Trebalo mi je desetak godina roditeljstva da se osetim dovoljno dobro u toj ulozi, ponekad još uvek nesigurno, ali većinom dobro. Verovatno je tome doprinelo zadovoljstvo koje imam u odnosu na svoju decu, na ono što jesu, na lekcije koje sam dobila od njih i na kojima sam im zahvalna, na volji da zajedno učimo i rastemo. 

Nisam sigurna zbog čega mi je trebalo toliko vremena. Znam da me je poplava saveta onih koje sam smatrala autoritetima – a bilo je tu i bliskih ljudi, porodice i prijatelja, ali i mnoštva knjiga, informacija serviranih putem medija, raznih stručnjaka – činila nesigurnom i neodlučnom sa čestim osećajem nesposobnosti ili krivice.  

Bilo je u meni i sukoba i neslaganja, i bespomoćnosti.  Onda sam ih sve jednostavno ostavila po stani, pogledala u svoju decu i počela da razumem njihovu protiv volju i potrebe, ali i svoje potrebe iz kojih je moja reakcija motivisana.

Momenat kada sam se osetila dobro kao roditelj je definitivno bio i momenat u kom su drugi autoriteti prestali da imaju moć nada mnom i u kom je počelo da se rađa moje razumevanje. To je bio momenat koji je značio početak slobode, početak prihvatanja sebe, moje dece, ljudi, sveta sa svim našim nesavršenostima. Od tada, promenila sam ceo svoj život i nastavila da se menjam i prilagođavam potrebama moje dece, moje porodice, ali i svojim potrebama, kojih sam tek tada postala svesna.

Ponekad je balans toga vrlo težak i zbunjujuć. Pa otud i ova moja želja da ovo sada pišem, ne nudeći stručno mišljenje psihologa i psihoterapeuta (pod supervizijom), iako to jesam, nego kao čovek i roditelj koji ima potrebu da kroz širi kontakt sa ljudima podeli svoje emocije, zabrinutost, strah, tugu zbog stanja i okolnosti roditeljstva danas, i budućnosti u kojoj će živeti vaša i moja deca, a u odnosu na ugroženost njihovih resursa da se nose sa problemima i životom koji nam nudi svakojaka iskustva, i lepa i ružna i srećna i tužna.

Zašto me rastužuje i plaši članak sa puno lajkova i šerova o vaspitanju dece?

Oba predstavljena načina vaspitanja čine me tužnom i uplašenom. Plaši me i rastužuje nesigurnost, neznanje, bespomoćnost i nesposobnost za zadovoljavanje potreba dece, uprkos postojanju ljubavi i najboljih namera.

Isto reagujem i kada ih primetim kod sebe. Kada prepoznam potrebe deteta, moj osnovni instinkt je da ih ispunim – SVE njihove potrebe. Pri tome, pokušavam da razumem i njihove želje i potrebe iz kojih su one motivisane. Ne mogu da kažem da sam uspešna u tome. Nekad jesam, nekad nisam. Iskreno, obožavam da ispunjavam želje moje dece! Svoje takođe! Srećna sam kada njima ili sebi ispunim želju, kada bilo kome ispunim želju! Srećna sam kad vidim srećne ljude. Sreća me čini srećnom.

Doduše, moram priznati da nikada ni jednu želju svoje dece nisam smatrala ružnom, zlom, pakosnom… bilo je želja čije ispunjenje bi bilo štetno, npr. za kućni budžet ili po zdravlje, ako bi se stalno ispunjavale, ili po vrednosne norme okruženja (sa kojima se ni sama uvek ne slažem) ili po njihovu sigurnost (tu sam, deca će se složiti sa mnom, vođena ličnim strahovima i često neumoljiva).

Da li sam ih ispunjavala? Nekad da, nekad ne! Vrlo nedosledno od mene kao majke. Mislim da tu prednjače sladoled i čips, ali kod sladoleda sam nedoslednija, jer sam manje sposobna da mu se i sama oduprem. Takođe, imam problem sa proteinima i kreatinima za koje moj tinejdžer smatra da su mu potrebni, ali popustili smo, nakon mnogo razgovora, laboratorijske analize, njegove želje za većim mišićima, potrebe za većim nivoom odgovornosti i donošenja odluka, i obostrane potrebe za dobrim međusobnim odnosima.

Bilo je i ima želja za koje nemam mogućnosti da ispunim ni sebi ni njima. Ima i biće želja u vezi sa kojim će nam svima ostati „vezane ruke“. Jedna od potreba je da i to shvatimo i prihvatimo… isto je i u vezi sa stvarnim potrebama.

Oba sagledana „načina vaspitanja“ mi izgledaju kao dva kraja istog kontinuuma gde se odnos između roditelja i deteta stavlja u kontekst borbe autoriteta.  U jednom je glavni roditelj, u drugom dete. U borbi neizostavno ima žrtava i povređenih, a ishod je pobeda jednog i poraz drugog ili odustanak nakon povreda i žrtava.

Naglašavanje da roditelj i dete ne treba da budu ravnopravni i da dete mora da zasluži svoja prava meni deluje kao spremnost na žrtvovanje dece i njihovih potreba i to zarad nečijeg mišljenja i stavova koji meni ne deluju prirodni. Naravno da postoji nejednakost – deca zavise od roditelja koji imaju veću moć u svakom smislu. Moć da ih zaštite i moć da ih povrede, nesvesno i svesno i na svim nivoima.  

„Dete od starta treba da spava u svom krevecu“, „Izbacite noćni obrok jer dete treba da nauči da je noć za spavanje“, „Detetu treba postaviti granice“, „Dete treba da bude uobročeno ili (starije) mora da poštuje vreme obroka“, „Dete je histerično, treba mu tajm-aut“, „Ako ste detetu rekli ne, najgore što možete da uradite je da posle popustite“ „Ostanite dosledni (u svojim kaznama)“, „Detetu treba raspored da bi moglo da se orijentiše“.  Sve je ovo po mom mišljenju manipulacija detetom čiji je jedini cilj da ne dopustimo da se osećamo izmanipulisanima.

Takav način doživljavam kao dresiranje životinja kojim pokušavamo da gospodarimo oblikujući ih pretnjama, kaznama, manipulacijom, veštačkim navikama, oglušivanjem o njihove prirodne razvojne potrebe i to iz sopstvenih fiksacija u kojima smo zaostali najčešće nesvesno, jer nemamo sposobnosti ni kapacitete, najčešće ne našom krivicom. Ovakav način ja, na osnovu iskustava sa svojim  klijentima, smatram zlostavljanjem – psihičkim, emocionalnim, a prečesto i fizičkim.

Postoji vrlo rigidan „tradicionalni“ optužujući stav prema svemu drugačijem. Navodni „popustljivi model“ postoji, po mom mišljenju iz dva razloga. Jedan predstavljaju realne nesigurnosti i strahovi roditelja od ovog „tradicionalnog“. Drugi su naši nerazvijeni kapaciteti samoregulacije. 

Mi smo takođe oblikovani, sputavani, manipulisani okruženjem, uskraćenog kontakta sa sobom i drugima, premoreni od ekzistencijalnih i finansijskih problema, od pokušaja da zadovoljimo sopstvena i očekivanja drugih, frustriranih potreba i želja, ugroženi nedovoljnim snom, nezdravom hranom, zagađenim vazduhom i vodom, nedovoljnom fizičkom aktivnošću, osakaćeni nasiljem, pritisnuti strahovima i ucenama, manjkom prijatelja van „banke usluga“, u fizičkim i psihičkim bolovima, opustošeni, potrošeni, nekreativni, konformirani, pomireni. Neko manje, neko više, ali manje-više u istom sosu.

Razlikujemo se u sposobnosti da budemo sa sobom i sa drugima, autentična bića, svesna i svojih i tuđih potreba. Da li smo otišli dođavola? Imam fizičku reakciju na ovo pitanje koje sebi često postavljam kada me preplave loše informacije, i to su tipične reakcije straha.

U potrazi za nadom, ponovo se vraćam na kontakt s decom… Ne osećam se dobro kada se dovedem u takvu situaciju da manipulišem ili budem manipulisana, ali dešava se… to je znak moje slabosti i nemoći da u momentu odreagujem na suprotstavljene želje i prepoznam potrebe. Naša očekivanja su tada ništa drugo nego pokušaj da zadovoljimo lične frustrirane potrebe.

Takođe, nekada (ne uvek) me preplavi zadovoljstvo kada sam nedosledna, jer shvatam da je ono što sam izrekla i čega je besmisleno držati se, učinjeno s moje strane u momentu kada sam osećala bespomoćnost ili frustraciju, a one su samo moje i nisu ih izazvala moja deca već moja potreba da rešim nešto što nema veze sa njima. Takođe se osećam slobodno da danas mislim drugačije nego juče, sutra drugačije nego danas, a posebno sam srećna kada je do promene dovela neka informacija koju sam razmenila sa svojom decom.

Najviše od svega, volim kad popustim – kad deca uspeju da me ubede argumentima, fascinira me taj osećaj spoznaje da su me prevazišla u razmišljanju, a kad me ubede emocijama, onda sam srećna jer vidim da smo na istoj „emotivnoj dužini“, da osetimo i prihvatamo svoje emocije, da ih čujemo i razumemo  i dopuštamo im da nas usmeravaju. Onda se osećam kao najbolji roditelj i ubeđena sam da tada i moja deca tako o meni misle.

Ali nije stvar u tome, niti u postizanju cilja, čiji god da je cilj postignut. Stvar je upravo u vremenu koje smo proveli dajući pažnju jedni drugima, zainteresovani jedni za druge, međusobno radoznali, prihvatajući, pokušavajući da se uskladimo, zadovoljeni na suštinski način – ne sladoledom ili čipsom, već vremenom koje smo proveli zajedno, u dubokom kontaktu, sa ili bez reči i pravila, oplemenjeni, osnaženi, zdraviji i lepši.

Mi ljubav doživljavamo kao prijatnu emociju. Oni takođe! Za njih je prijatna emocija zadovoljenje njihovih potreba, ne samo fizičkih, već i za našom pažnjom, kontaktom sa iskrenom zainteresovanošću, prihvatanje njih kao bića sa svim „pozitivnim“ i „negativnim“ emocijama i kakvim god ispoljavanjem tih emocija. Jedino tada se osećaju sigurno i voljeno i to im daje osnovu za razvoj njihovih kapaciteta da žive ovaj život  sa svim što on donosi.

Mi kao roditelji možemo i utičemo na tu osnovu njihovog kapaciteta, bez koje se on ne može razvijati. Na sve ostalo postoji uticaj sa mnogo strana, i njihov dostignut kapacitet određuje kako će se oni nositi sa tim uticajima. Na to koliko će ti kapaciteti trajati, zavisi i od dostignute osnove i od drugih uticaja. Nije sve do nas!

U početku, dečje potrebe su one jednakovredno fiziološke i emotivne i deca ih sa nama komuniciraju kroz kontakt od prvog momenta pa dokle god imaju potrebe čije zadovoljenje zavisi od nas. Od našeg kapaciteta (koji ne zavisi uvek od nas) zavisi koliko ćemo biti u mogućnosti da budemo u tom kontaktu i razumemo potrebe deteta. Potrebe nastaju kada je fiziološka ili emotivna homeostaza narušena. Deca komuniciraju sa nama, koristeći sve moguće načine ispoljavanja. Menjaju strategije do iscrpljenja očekujući neophodan odgovor kroz zadovoljenje njihovih potreba.

Ove strategije ih/nas prate kroz ceo život. Kada odgovor ne uspeju da dobiju, a resursi se iscrpe, komunikacija prestaje, a dete ostaje samo i obogaljeno. Ukoliko je ne uspostavimo, posledice su pogubne po dete, neretko i po druge. Primera je previše.

Ni u jednom od ova dva suprotna načina vaspitanja ne zadovoljavaju se dečje potrebe. Odbačene su ili frustriranjem zarad osećanja moći i kontrole ili nesposobnošću prepoznavanja i preusmerenjem na zadovoljavanje želja koje će nakratko omogućiti roditelju da se oslobode situacije koja ih povređuje i prevazilazi njihove kapacitete. Komunikacije i međusobnog uklađivanja nema. Fali suština. Fali istinski kontakt da bismo je shvatili. Jedna strana ili diriguje ili igra. 

Ne mislim da su pravila besmislena. Ona služe da nas regulišu spolja, kada regulacija unutar nas nije pouzdana. Međutim, ona ne treba da budu fokus kojem ćemo potčinjavati detetove potrebe. Odnos roditelja i deteta treba da bude odnos usklađivanja kroz međusobni kontakt i prilagođavanje stvarnim potrebama bića koje kroz njega možemo razumeti (ovo podrazumeva i dete i nas). Osećaj sigurnosti i prihvatanja biće im osnova za odnose sa sobom, drugim ljudima i svetom, pa i za usvajanje nekih univerzalnih vrednosti.

„Deca moraju da znaju granice!“ – slažem se, ali kako kada se svojski trudimo da im nametnemo svoje?! Da bi upoznali svoje granice, deca moraju biti u mogućnosti da ih spoznaju. Da bi ih spoznali, moraju da ih pređu, i svoje, ali i naše. Mi ne znamo koje su njihove granice, možemo im samo pokazati naše.

Oni će nam sigurno pokazivati naše, ako uspemo da ih vidimo. One naše, nespoznate ili nametnute, za koje samo mislimo da su naše, a u stvari su produkt ograničenja koja su nama nametnuta, ogledaće se u njima sve dok im ne dozvolimo da istraže svoje, a hoće li to umeti zavisi od toga koliko smo mi bili spremni da istražujemo svoje i iskreno ih komuniciramo.

Model koji im dajemo ili namećemo biće jedini koji ćemo moći sa izvesnošću da očekujemo. Jesmo li za to krivi? Verovatno ne, jer smo i sami više produkt nametnutih granica i osakaćenih kapaciteta nego bića koja umeju da se ispolje. 

Kada bolje razmislim, sve više sam uverena da mi decu ne vaspitavamo, ona prosto uče prihvatajući ili odbacujući naše modele, sve manje iz svog autentičnog bića i stvarnih potreba, sve više iz nametnutih, a svakako sopstvenih kapaciteta koje im mi kao roditelji i kulturne, moralne, socijalne, ekonomske i sve druge okolnosti ograničavaju. Najbolje što možemo da uradimo za svoju decu jeste da budemo sa njima, da odvojimo vreme, fokusiramo pažnju i aktivno budemo tu za njih.

Dogod postojimo, postoji i mogućnost kontakta. Mora ga biti sa obe strane. Svejedno je ko ga inicira. Način je na fokusu na potrebe, na radoznalost. Sigurna sam da nas deca mogu štošta naučiti i pomoći nam da razvijemo svoje kapacitete i roditeljske i druge.

Ako smo zaista zainteresovani za ono što komuniciraju sa nama, imaćemo sposobnost da shvatimo kada pogrešimo. Kada obostrano uvidimo našu roditeljsku grešku, otvorićemo ogroman prostor za razvoj deteta, ali i našeg daljeg odnosa. Upravo iz sagledane greške, ili prosto naših stvarnih mogućnosti u tom kontekstu, o kojima iskreno komuniciramo, dete uči da rešava te greške i uči tuđe granice, da ih razume, da ih toleriše, da bude empatično, da se razvija, kroz model koji smo mu ponudili, kroz naše priznanje, motivaciju, ljubav, sposobnost da se ispravimo, da se prilagodimo, upravo kroz nedoslednost, kroz slabost koju smo zajedno osvestili i prihvatili. Kroz tu nesavršenost dete uči da prihvati i nas i sebe i druge, i život, nesavršen ali vredan koliko i naš međusobni odnos. Za mene nema ničeg vrednijeg od toga!

Neko će verovatno odmah razumeti o čemu govorim, nekome neće biti jasno, neko će odmah odbaciti sve ovo, ali ne bih se zadržavala produbljujući priču objašnjenjima jer sam, u stvari, imala potrebu da podelim svoja osećanja, a ne nekakve velike zaključke koji će predstavljati još jedno od mišljenja, možda dobrih, možda pogrešnih.

Slušajmo svoja (i dečja) osećanja, budimo radoznali u vezi sa njima, ona nas vode do istine!


Sanja Bunford je psihološkinja, regresoterapeutkinja i psihoterapeutkinja (pod supervizijom).

TAGOVI:
Roditeljstvo

Podelite sa prijateljima:

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljenja. Obavezna polja su markirana *

Upišite tekst *

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne nužno i stavove redakcije portala Magločistač. Na našem sajtu biće objavljeni svi pristigli komentari, osim komentara koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede ili nisu u vezi sa temom članka koji se komentariše. Govor mržnje je definisan Zakonom o javnom informisanju i medijima, koji u članu 75. kaže: „Idejama, mišljenjem, odnosno informacijama, koje se objavljuju u medijima ne sme se podsticati diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, polu, zbog njihove seksualne opredeljenosti ili drugog ličnog svojstva, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo”. Pre nego što budu objavljeni, komentari moraju biti odobreni od strane naših moderatora, pa vas molimo za malo strpljenja.