Zlatko Romić: Ljubav je… moralna ili oralna?

Zlatko Romić: Ljubav je… moralna ili oralna?

Izvor: Wikimedia

Objavio: Magločistač

10.07.2020

Kategorija: Politika

I bez ispitivanja javnog mnijenja, s priličnom sigurnošću mogli bismo ustvrditi kako bi većina čitatelja Hrvatske riječi na hipotetički upit »volite li Hrvatsku?« odgovorilo potvrdno, čak i s većim postotkom u odnosu na pobjedu Hrvatske demokratske zajednice na nedjeljnim parlamentarnim izborima. Problem bi, i to s priličnom sigurnošću možemo ustvrditi, možebitno nastao prilikom utvrđivanja odgovora na pitanje koje je još davno postavila Gabi Novak: »što je ljubav?«.

Je li ljubav (u ovom slučaju prema Hrvatskoj) kupovina hrvatskih proizvoda, navijanje za hrvatske klubove i reprezentaciju, slušanje glazbe ili gledanje programa hrvatskih tv kanala? Je li ljubav, recimo, pravo ili obveza; moralna ili oralna kategorija? Zastupnici ove druge kategorije, za potrebe ovog teksta nazovimo ju »oralno-obveznom«, već godinama unazad pozivaju svoje sunarodnjake da izađu na izbore koje organizira matična domovina iako u istoj niti žive, niti – daleko bilo – u njoj plaćaju porez. Iako ovoga puta bez nedvosmislenog naputka koga treba birati (uostalom, »zna se«), Hrvatsko nacionalno vijeće i Demokratski savez Hrvata u Vojvodini iskoristili su svoje pravo da građane s hrvatskim državljanstvom u Srbiji pozovu da iskoriste svoje pravo i glasaju na izborima za Hrvatski sabor. Isto to pravo, također posve demokratski (dakle, bez ikakvih objašnjavajućih naputaka), iskoristila je i Grupa građana pod nazivom Hrvatski demokratski forum. I prvima i drugima, odnosno trećima, ljubav prema Hrvatskoj zacijelo je prvi u nizu motivirajućih faktora da se u pisanoj formi dočara domoljubna slika Uncle Sama: »Domovina te zove!«.

U Subotici, kao što znamo, pravo glasanja na izborima u Hrvatskoj ima 14.621 građanin. To pravo, kao što također znamo, u nedjelju je u Subotici iskoristilo 308 osoba, što prevedeno u postotke iznosi 2,1%. I upravo na temelju ovih brojki i postotaka u vidu slova može se razviti vrlo zabavna igra na temu »što je ljubav?«. Jesu li tih 308 osoba ponovno posvjedočili svoju ljubav prema Hrvatskoj, koja je očitovana u teškim uvjetima »prava bez obveze«: prava glasanja bez obveze plaćanja (poreza, da pojasnimo, ali i odgovornosti za ono što se kasnije bude događalo u državi u kojoj ne žive)? Je li tih 308 osoba ponovno posvjedočilo svoju zadivljujuću ljubav prema Hrvatskoj i u takvim uvjetima da su neki od njih morali potegnuti put čak iz Sombora ili nekog drugog mjesta u Bačkoj kako bi stigli do Subotice, pri čemu taj trud u postotcima ni po čemu nije nagrađen u odnosu na Donji Kraljevec ili pak Gornji grad, gdje mještani nonšantalno došetaju do biračkog mjesta? Potvrđuje li se ta ljubav i činjenicom da je HDZ u Srbiji opet pobijedio s oko 46% glasova pri izlaznosti od 1,4% (438 glasalo od ukupno, u Beogradu i Subotici, upisanih 31.236 birača)? Drugim riječima, potvrđuje li se ljubav prema Hrvatskoj samo ako si zagovornik »oralno-obvezne« kategorije koja se na čudan način u kontinuitetu poklapa s tvojim ideološko-političkim profilom: desnim, konzervativnim i klerikalnim?

Ako je odgovor na ovo pitanje potvrdan, ostaje dvojba što je s onih 14.313 građana, odnosno 97,9%, koji u nedjelju nisu u Subotici izašli na glasanje za Hrvatski sabor, odnosno s onih ukupno 30.798 (98,6%!) hrvatskih državljana u Srbiji koji su do 19 sati imali neka druga posla? Je li njihova ljubav prema Hrvatskoj upitna ili se ovako osjetljiva emotivna kategorija može promatrati i na drugi način, posebno ako se pod ovim pojmom podrazumijeva i najširi spektar društvenih odnosa koji na to utječu? Može li se, recimo, Hrvatsku u osnovi voljeti, a da pri tomu u nju ne gledaš idolatrijski kao u zlatno tele? Drugim riječima, može li se Hrvatska – kao u uostalom i svaka druga država – voljeti, a da ti zbir kritika na njen račun bude veći od emotivnog naboja dok gledaš »vatrene«? Konačno, i tu se vraćamo na početno pitanje: jesu li izbori u matičnoj domovini temelj na kom se gradi kuća ljubavi prema njoj, a barjak i himna tek šareni glazbeni vrhunac na krovu?

Na ovo pitanje svoju inačicu odgovora dalo je 46% izašlih i 54% neizašlih građana koji žive u Hrvatskoj! Kada je, pak, o nama riječ (u Subotici i okolici) 97,9% građana s hrvatskim državljanstvom također je dalo svoj odgovor, jer (vjerojatno velikom većinom) nisu htjeli iskoristiti svoje pravo da se miješaju u stvari države u kjojoj ne žive i u kojoj ne plaćaju porez, držeći se (vjerojatno u većini) moralnog načela da nije pristojno gurati nos tamo gdje sunce nikada ne izlazi.

U kontekstu rečenoga rezultat svega je u mnogome sličan onome od prije dva tjedna u Srbiji – tragikomičan. Čelništvo HNV-a i DSHV-a (ne i HDF-a, po vlastitim riječima) s pravom se mogu radovati pobjedi HDZ-a, jer je to politička opcija prema kojoj u kontinuitetu gaje nepodijeljenu ljubav, iako vjerojatno problem ne bi bio ni veći uspjeh Domovinskog pokreta Miroslava Škore. S druge strane, ako se ova pobjeda promatra samo kroz prizmu izlaznosti u Subotici i Beogradu, prilika je to da se razmisli ima li među 98% građana s hrvatskim državljanstvom koji nisu glasali i onih koji ne dijele njihove svjetonazorske vrijednosti? Od onih svakodnevnih: »skreni desno, pa u crkvu«, pa do onih ritualnih: »ravno do birališta, a tamo desno«. Ako bi se, recimo, već od sutra počeli baviti ozbiljnijim analizama vlastitog neuspjeha na svim razinama izbora u Srbiji, izlaznost sunarodnjaka na izbore u Hrvatskoj mogla bi im biti od koristi, jer bi im sigurno pokazala da se iza parole »zbijmo redove« nalazi bar 98% praznog prostora. Pitanje je samo što je za takvo što potrebnije: hrabrost ili iskrenost? Ili možda zrcalo.

Izvor: Hrvatska riječ

Tekst objavljujemo uz dozvolu autora.

Podelite sa prijateljima:

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljenja. Obavezna polja su markirana *

Upišite tekst *

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne nužno i stavove redakcije portala Magločistač. Na našem sajtu biće objavljeni svi pristigli komentari, osim komentara koji sadrže govor mržnje, psovke i uvrede ili nisu u vezi sa temom članka koji se komentariše. Govor mržnje je definisan Zakonom o javnom informisanju i medijima, koji u članu 75. kaže: „Idejama, mišljenjem, odnosno informacijama, koje se objavljuju u medijima ne sme se podsticati diskriminacija, mržnja ili nasilje protiv lica ili grupe lica zbog njihovog pripadanja ili nepripadanja nekoj rasi, veri, naciji, polu, zbog njihove seksualne opredeljenosti ili drugog ličnog svojstva, bez obzira na to da li je objavljivanjem učinjeno krivično delo”. Pre nego što budu objavljeni, komentari moraju biti odobreni od strane naših moderatora, pa vas molimo za malo strpljenja.