Franken: O nacionalnim mitovima

Izdvojeni glasovi u društvu u kom je dijalog zamro retko se čuju. Izdvojeni kritički glasovi još ređe. Objavljujemo zato komentar našeg vernog čitaoca Frankena na tekst Zlatka Romića Kompromis na putu dosljednosti, koji počinje rečenicom – “Sve za vjeru, narodnost i riječ svoju”, a koja je, naslućujemo, bila samo povod promišljanja tabu teme – nacionalne mitologije.

Daklem, rahmetli Mladen Zvonarević (psiholog) u svojoj bookvi „Socijalna psihologija“ (izd. Školska knjiga, Zagreb, 1978), u 34. glavi, kaže sljedeće o tzv. objektivnim karakteristikama nacije:

„Priča o historijskom jedinstvu je najviše njegovana i najupornije branjena teza nacionalističkih ideologa i političara. Zbog toga u svakoj naciji postoji, ili se nastoji stvoriti, specifična historijska mitologija. Prvi je mit o zajedničkom porijeklu… Drugi je veliki mit o zajedničkim interesima cijele nacije… Treći mit svake nacionalne mitologije jest mit o zajedničkom neprijatelju… Četvrti jest mit o državnosti… Peti je mit o vječnosti nacije, koja je tobože oduvijek postojala i uvijek će postojati i s čijom je budućnošću sudbinski povezana i sudbina svakog njezina pojedinačnog pripadnika.“

(Ovo bi trebali učiti srednjoškolci na satima sociologije. Ali, dok oni do toga ne stignu, njima je prethodno glava već napunjena religijskim koještarijama od jaslica pa nadalje. Prije neki dan čitam o jednome vraču katoličke provenijencije koji s „ushitom“ govori o otvorenju jaslica u Subotici na hrvatskome jeziku u kojima će se, dakako, sprovoditi odgoj & naobrazba u „kršćanskome duhu“. Avaj, jadna dječica…)

Skromno bih po mojemu mnijenju dodao još dva mita, dakle šesti & sedmi.

Šesti je mit o zajedničkom jeziku. Tko god je putovao širom naših domovina & otadžbina (a bogumi i po **Vaterlandima) mogao se uvjeriti da je „mit o zajedničkom jeziku“ nadasve sporan. Najjednostavnije rečeno: jedan Srbin Šumadinac će moći bolje, tj. bez ikakvih problema, se sporazumijeti s jednim stanovnikom zapadnoga Srijema, a pritom još i Hrvatom, nego što će taj „Zapadnosrijemac“ moći se sporazumijeti s nekim Zagorcem ili „ekstremnim“ čakavcem, a s njime dijeli istu materinu.. ovaj… domovinu. Dobro, tu su književni/kodificirani jezici, ali oni su na koncu i nametnuti kao takvi. Jedna manjina je nametnula svoj govorni jezik svima ostalima na cijelom datom državnom teritoriju. O dragovoljnome „zajedništvu“ tu ne može biti riječi.

**(Osobno, moj donaušvapski mozak ima ponekad golemih problema skontati ono što silazi s usta njegovih milih rodijaka iz Oberfrankena, koji su se tamo odavno „odselili“, i potomaka istih, koji parlaju Fränkisch dijalekt. Pa tako, moram im češće govoriti, dajte, bolan, prijeđite na taj hohdojčerski da vas cijeli germaničeski svijet razumije! Jer ako ja krenem da švabuljam neš`te vi ič razumit… Džaba ja njima pričao, tvrdoglavo je to, tajfla ih lipi odnio.. k`o ludom da zboriš!)

Sedmi je mit o zajedničkoj vjeri/religiji. Podrazumijeva se, ako si Hrvat („I `rvatskog roda“) moraš bit katolik. Nema ti druge. Zapravo ima, ali ti & takvi kao da i nisu „naši“. To su ti neki tamo, znaš, neki sektaši, papa ji anatemom prokl`o & bog ih zatro! (Ja znam jednoga bivšega protestanta koji je nakon puno godina došao k sebi i ispraznio glavu od tih bliskoistočnih papazjanija. I eno ga sad lijepo piše članke za neke horvatske portale. U komentarima ispod tih prosvijetljujućih članaka, koje piše, ponekad se javljaju i kršćani „ljubavi puni“, te poneki od njih žele podijeliti svoju „ljubav“ i s materom njegovom. Milina božja!)

Ili kod nas, tj. u Srba. Kao što reče onaj bivši poglavar sviju pravoslavnijeh Srbalja: „Srbin nekršten ne biva“. Jašta da ne biva! Ako ipak poneki i biva (i to se dozna) kršten u protestantskoj crkvi ili, daleko bilo, rimokatoličkoj, o`ma ima da s` izluči iz naroda našego presvjatego und nebeskago!

I da „skončam“ – Akoš da pripadaš nekomu narodu u nas, moraš uzet vjeru „ispravnu“, odnosno onoga naroda kojega osobito ljubiš.

E baš neću! To jest hoću al` – malo morgen, što bi rek`o najveći sin srBskih naroda & narodnosti, koji trenutačno ima status pokojnika i kojega su slatki mali crvići već iz`eli u njegovoj vječnoj rupi pod lipom, tamo negdje… tamo daleko.